Vulliamy smatra da, bez obzira na njegove književne zasluge, mračni moral Petera Handkea trebao ga je diskvalifikovati.
Tekst prenosimo u cijelosti:
"Najveća nagrada u literaturi pripala je piscu koji negira postojanje koncentracionih logora koje sam imao zlosretnu čast pronaći u Bosni 1992. godine, koji je hvalio Slobodana Miloševića, čovjeka koji je upravljao uraganom nasilja čiji su oni bili dio i koji osporava masakr u Srebrenici iz 1995. godine.
Peter Handke je branilac genocida koji postoji u živom sjećanju u srcu Evrope. On govori jedno, dok zemlja širom Balkana skriva masovne grobnice. Dok Handke iznosi svoja stajališta, kosti predstavljaju činjenice.
Da li je to bitno? Književnost mora postojati nezavisno od politike; Nobelova nagrada mogla bi se dodjeljivati bez obzira na moral ili ideologiju. Ali nagrada ne služe tome. Dodjeljuje se, prema volji Alfreda Nobela, za izvanredno djelo u idealnom smjeru ili smjeru jednog ideala.
Nagrada ima moralne, baš kao i literarne pretenzije: Seamus Heaney osvojio ju je 1995. godine za djelo "lirske ljepote i moralne dubine". Ezra Pound bio je među najvećim pjesnicima prošlog stoljeća, ali nikad nije dobio nagradu, vjerovatno zbog svog fašizma i jezivog antisemitizma.
Handke nije samo izražavao vlastito mišljenje u knjizi "Putovanje do rijeka: Pravda za Srbiju" i propovijedi na Miloševićevoj sahrani - on je dao kredibilitet masovnim ubistvima i, što je još važnije, lažima. Ponudio je da svjedoči za Miloševića u Hagu. Da je to učinio možda bismo se sreli na suprotnim stranama. Naše izvještavanje o Bosni je, kako je rekao još jedan kontroverzni nobelovac (za mir, 1973. godine) Henry Kissinger "davanje dodatne vrline istini".
Danas je istina ugrožena. Neistinite "činjenice" lako se proizvode i šire. Političari zamagljuju i manipulišu razlikom između istine i laži. Handkeovo izjednačavanje Srebrenice sa manjim sramnim postupcima bosanske vojske su poput Donalda Trumpa koji krivi "sve strane" za Charlottesville i pronalazi "veoma fine ljude" među neonacistima. U stvari, aktuelni politički duh vremena i odbijanje života sa "drugima" ima svoje korijene u postjugoslovenskom pokolju.
Ima nešto čudno u vezi Bosne: zašto javnim ličnostima nije važno da li su odobrile ili negirale pokolj? Harold Pinter je 2005. godine osvojio Nobela priključivši se kampanji "Oslobodite Miloševića". Noam Chomsky je cijenjen za zastranjivanje i izjednačavanje logora i Srebrenice. Pitam se razmišljaju li ljudi poput Handkea kakav je njihov utjecaj na preživjele i ožalošćene.
Kada sam o negatorima pitao dr. Idriza Merdžanića, koji je u logoru Trnopolje pokušavao pomoći zlostavljanim muškarcima i ženama, rekao je: "Teško je pronaći prave riječi da opišete logore i ono što nam se dogodilo, a kamoli opisati šta ti ljudi rade".
Svako ko se bavi čuvanjem uspomena na ono što se dogodilo u Bosni na ovu nagradu može reagovati samo gorkom iscrpljenošću, osjećajem da su svi napori bili uzaludni.
Moje shvatanje novinarstva je da hodate ravnom linijom i izvještavate o istini. To je posebno isplativo i teže nego što bi trebalo biti. Književnost djeluje prema drugim standardima - kako i treba - ali ipak, ovaj bijes sa kule od kostiju potječe od zamračenja i mijenjanja historije. Oni su pobijedili, mi smo izgubili; laži su pobijedile, istina je izgubila.
I koja je svrha? Zašto se truditi? Handkeu ću suprotstaviti pisca čije je mjesto na podiju u Štokholmu iz 1957. godine zaprljao: Alberta Camusa.
Camusov veličanstveni govor prilikom dobijanja nagrade odnosio se na dužnost pisca da radi više od pisanja, da svjedoči istini. Deset godina ranije Camus je objavio svoje remek-djelo "La peste", čiji je glavni junak dr. Rieux borio za spašavanje života djeteta zaraženog kugom. Iako djetetu nije bilo spasa, on je to radio jer je tako bilo ispravno.
Također, u ovoj sadašnjosti bez vrijednosti, citirat ću Handkeovog prethodnika iz 2016. godine Boba Dylana koji kaže: "Ponekad mislim da ne postoje riječi osim ovih koje govore šta je istina. Ali istine nema izvan Vrata raja"."
