Menadžerica Sigurne kuće i socijalna radnica Fondacije lokalne demokracije Mubera Hodžić-Lemeš kazala je Agenciji Fena da je ta vrsta nasilja istovremeno i najmanje prepoznatljiva u našem društvu.
"Nekako se, u našem društvu, podrazumijeva da je muškarac taj koji zarađuje i raspolaže imovinom, a da je žena ovisna o njemu i treba da bude potčinjena. Mi smo, od početka rada Sigurne kuće, prepoznali taj problem ekonomske ovisnosti žena, odnosno ekonomsko nasilje kao vrstu nasilja vrlo prisutno u našim porodicama i nešto na čemu se malo radi u smislu poboljšanja uvjeta za ženu radi njene ekonomske neovisnosti", kaže ona.
Hodžić-Lemeš sa žaljenjem konstatira da, naše društvo, još ne nudi dovoljno mogućnosti ženi, ali se često postavlja pitanje zašto žena ipak ostaje s počiniteljima nasilja.
"Time se odgovornost za nasilje u porodici prebacuje na žrtve. Kao da ona ima izbora. Šta joj nudi ovo društvo da bi ona mogla napustiti počinitelja ako je nezaposlena, nema stambeno rješenje i ima dvoje djece što je prosjek i osnovna karakteristika žrtve nasilja u BiH",pita ona.
Stoga, Hodžić- Lemeš smatra da treba pokazati društvenu odgovornost, u smislu da se tim ženama pronađe posao.
"Ljudi nisu dovoljno osviješteni da prepoznaju i podržavaju žrtve nasilja u pravom smislu te riječi. Tek kad se žene dovoljno osnaže i postanu ekonomski neovisne, imamo pravo pitati zašto trpe nasilje. Dotad, mi kao društvena zajednica koja ne čini dovoljno na ekonomskoj neovisnosti žena, ne možemo postavljati takvo pitanje i odgovornost s počinitelja nasilja prebacivati na samu žrtvu", kaže ona.
Infohuose i Fondacija Cure uradile su nedavno projekt podržan od Ambasade SAD-a koji će omogućiti za 20 žena - žrtava nasilja iz KS-a i ZDK-a da se ekonomski osnaže i postanu ekonomski neovisne pokretanjem malog biznisa. To je drugi ciklus edukacija o toj temi, a žene se prvenstveno educiraju kako mogu krenuti s biznisom, daju im se konkretni savjeti i smjernice u tom smislu.
Iskustva iz prakse pokazuju da nijedna žrtva nasilja ne reagira nakon prvog konflikta ili svađe. Trebaju proći, nažalost, i godine da oni reagiraju i potraže pomoć. Hodžić-Lemeš misli da su nedovoljna svijest u društvu i nedostatak podrške glavni razlozi za to.
"Potrebno je utjecati na cijelo društvo da se dođe do osviještenosti kad je u pitanju nasilje. Svi smo odgovorni i svi možemo nešto učiniti, svako u svom domenu", kazala je. Dodaje da nasilje ima dalekosežne posljedice te da djeca, koja odrastaju u takvom okruženju, imaju veći rizik da budu delinkventi.
Kako kaže Hodžić-Lemeš kod nas se bilježe različite vrste nasilja, a evidentan je i porast nasilja djece prema roditeljima.
Iz iskustva rada sa žrtvama nasilja dugog 11 godina i rada s više od hiljadu osoba, Hodžić-Lemeš ističe da žrtve nasilja trebaju terapijski tretman te da nije dovoljno tek izreći zaštitnu mjeru za žrtvu.
"Velike su posljedice po psihičko zdravlje žrtve nasilja. Zato pozivam sve žene koje imaju problem da se jave na SOS telefon, nadležnoj službi socijalne zaštite ili policijskoj upravi. Ako je nasilje u akutnoj fazi, trebaju pozvati policiju 122 ili SOS telefon 1265 i na taj način osigurati zaštitu", poručuje.
Apelira na sve građane da nadležnoj instituciji prijave nasilje, bilo koga i prema bilo kome, jer niko nema pravo da vrši nasilje.
"Nasilje kao model ponašanja nije u redu, ne smijemo ga tolerirati", kaže ona.
Svjetska statistika pokazuje da je svaka četvrta žena žrtva nekog od oblika nasilja u porodici. Kod nas nema jedinstvenog istraživanja na nivou BiH, ali je pretpostavka da pratimo tu statistiku.
Fondacija lokalne demokratije od 2000. godine vodi sigurnu kuću, jedinu u Kantonu Sarajevo kapaciteta 35 korisnika. Dosad su kroz sigurnu kuću prošle 1.442 osobe.
Smještajem u Sigurnu kuću, osim što dobiju fizičku zaštitu i sigurnost, žrtvama nasilja u porodici pruža se niz usluga koje će im pomoći u rehabilitaciji i resocijalizaciji. To će ih, u konačnici, osnažiti da se odupru torturi, počnu donositi odluke koje će im pomoći u realizaciji kvalitetnijeg života.
U Sigurnoj kući pružaju im se razni psiho-socijalni terapijski tretmani (individualni i grupni, te edukativne, suportivne, rekreativne i radno - okupacione terapije), pravna pomoć i ekonomsko osnaživanje.
Po izlasku iz Sigurne kuće ne ostaju bez podrške. Nastavlja se terapijski tretman s cijelom porodicom putem mobilnih posjeta, organiziranim radom sa službama socijalne zaštite. Organiziraju se i grupe samopomoći gdje se posebno terapijski radi s partnerom/počiniteljem nasilja.
Fondacija lokalne demokratije uspjela je, tokom višegodišnjeg rada, ostvariti izuzetne kontakte s institucijama sistema i na taj način uspostaviti sistemsku zaštitu žrtava nasilja u porodici u Kantonu Sarajevu.
U okviru Sigurne kuće postoji i SOS crvena linija, telefon za prijavu nasilja u porodici, a broj telefona je 033/222 000 ili 1265 jedinstveni broj SOS telefona za područje Federacije BiH.
U BiH ima osam sigurnih kuća, a osim rada sa žrtvama, radi se i s počiniteljem, te se radi i na reintegraciji porodice (ako je to moguće).
