Ferid Muhić: Rat u Makedoniji nije isključen, plan je bio da se uvede vanredno stanje

Cilj je očigledno bio ubistvo dva ili tri poslanika, prije svega Zorana Zaeva, Zijadina Sele i još jednog-dvojice nasilnika, da osiguraju izbijanje velikog sukoba i omoguće uvođenje vanrednog stanja, za koje je već bio pripremljen scenario.

Kriza u Makedoniji ne jenjava, a traje već poprilično dugo. Sve je kulminiralo napadom na poslanike, a mnogi analitičari se pribojavaju da to nije kraj te da krizni period u Makedoniji zadugo neće prestati. U tom kontekstu se čak spominje i rat . Može li do toga doći i koji je izlaz iz ove situacije?

Malo vjerovatno, ali nije sasvim isključeno. Malo vjerovatno zato što je novi predsjednik Parlamenta Talat Xhaferi iz partije DUI (BDI), oficijalno preuzeo sva ovlašćenja od dosadašnjeg vršioca dužnosti predsjedavajućeg Trajka Veljanovskog iz redova VMRO-DPMNE-a, što je veoma bitan, rekao bih, odlučujući korak ka stabilizaciji. Drugo, zato što su građani koji podržavaju smjenu vlasti, i koji su velika većina, ostali mirni, i to kako Makedonci tako i etnički Albanci, čiji poslanici su bili najteže povrijeđeni. Ipak, ova vlast je spremna bukvalno na sve, a sve bitne poluge vlasti, još uvijek su djelomice pod njihovom kontrolom.

Opcija izazivanja nereda vjerovatno se razgleda ozbiljno sa njihove strane, mada je neuspjeh ovog prvog i ključnog udara sigurno u velikoj mjeri nepovoljno uticao na njihovu spremnost da preduzmu ovakve očajničke korake i svakako, bitno im reducirao manevarski prostor. Moram istaći da je VMRO-DPMNE trenutno parlamentarna manjina sa 51 naspram 69 poslanika, i da svim sredstvima nastoji blokirati legalnu smjenu vlasti da bi izbjegli odgovornost pred Specijalnim javnim tužilaštvom.

Postoji i strah da bi se sukobi u Makedoniji mogli preliti i u druge zemlje Zapadnog Balkana, a Srbija je zbog toga čak podigla svoju borbenu gotovost. Da li su ti strahovi, po Vama, opravdani?

Teorija o domino-efektu, koja se sistematski promoviše, teorijski je neodrživa. Ljudi nisu domine, njihovo djelovanje nije određeno determinizmom koji reguliše ponašanje fizičkih objekata, nego svjesnim ciljevima, motivima, strateškim programima… U suštini, ova teorija je alibi za prikrivanje unaprijed pripremljenih strateških projekata. Ovakvi projekti su uvijek u igri, nekada otvoreno, nekada pak latentno, tako da i u ovoj situaciji ostaju jedna od opcija ključnih igrača zainteresiranih za ovaj region. Ipak, ne vidim šta bi se moglo bitno postići ratom što ti isti igrači ne mogu ostvariti i drugim, 'mekšim' sredstvima. Rat je i za njih uvijek krajnja opcija, skopčana sa dosta rizika koji se ne može do kraja kalkulisati. Utoliko, mislim da je to samo teorijska mogućnost koja nema realne pretpostavke.

Nakon što je zastupnik Alijanse za Albance Zijadin Sela teško povrijeđen prilikom nereda u Sobranju, iz nekih krugova stigle su prijetnje da će se zaratiti ukoliko on podlegne. Plašite li se takvog scenarija?

Posjetio sam gospodina Selu u bolnici odmah sutradan poslije krvničkog napada. Hvala Bogu, njegovo stanje je stabilno. On je odlučno protiv bilo kakvog zaoštravanja, smiruje građane i utoliko predstavlja ključnu garanciju mirnog raspleta. Čim je došao svijesti, odmah kritične noći je apelirao da se ne preduzima nikakva kontra-akcija i da se situacija održi pod kontrolom snaga zaduženih za red i mir u državi.

Je li sukob u Makedoniji, po Vašem mišljenju i saznanju, isključivo lokalni ili je, pak, proizvod ukupne loše situacije na Balkanu, a pogotovo sve jasnije borbe za prevlast između Rusije i Amerike?

I jedno i drugo. Ipak, mnogo manje ovo drugo, jer Rusija nema strateške interese na Balkanu. Održavanje napetosti na Balkanu jeste u interesu Rusije, ali samo kao sredstvo da se pomogne ostvarivanje glavnog cilja: sprečavanja Ukrajine da pristupi NATO paktu.

Jezik se u zemljama regije često manifestira kao predmet neslaganja, pa tako su i u Makedoniji zahtjev za uvođenje albanskog kao službenog jezika neki okaratkerizirali kao pokušaj razbijanja zemlje. Jezik je, između ostalog, dio tzv. 'Tiranske platforme' koju su tri albanske parlamentarne stranke u Makedoniji usvojile početkom godine kao zajedničku platformu za pregovore o formiranju makedonske vlade. Šta se krije iza te platforme?

Ne postoji nikakva ‘Tiranska platforma’; riječ je o ‘Deklaraciji partija Albanaca iz Makedonije’ koja između ostalog insistira na razgovorima o realizaciji jezičkih prava koja su već garantovana i Ustavom Republike Makedonije i Zakonom o jezicima, koji su odobreni upravo od VMRO-DPMNE-a prije desetak godina. Za ilustraciju, Aneks 5 Ustava Republike Makedonije eksplicite definiše albanski jezik i njegovo pismo kao službeni jezik na cijeloj teritoriji Republike Makedonije. Svi ostali zahtjevi ove deklaracije su navedeni kao teme koje Albanci u Makedoniji vide kao probleme o kojima treba povesti perlamentarnu debatu i tako potražiti kompromisno rješenje, a ne kao ultimatum - kako ih namjerno iskrivljeno i netačno, predstavljaju građanima Makedonije čelnici VMRO-DPMNE-a.

Možete li pojasniti šta ste mislili kada ste kazali da ništa ne gura Balkan u sukob, što bi bilo objektivno neizbježno, ali da ih guraju određene procjene nekih vodećih faktora, koji trebaju realizovati i svoje i ciljeve nekih drugih. Naveli ste da iza toga stoji jedan scenarij, koji je prisutan i u BiH. Spominjete i retoriku ujedinjenja Albanije i Kosova u tom kontekstu. Na koje faktore mislite?

Smatram da je riječ je o pokušaju pojednostavljenja političke konstelacije na Balkanu, koja je rezultat velike rascjepkanosti regiona na male države. Scenario koji se nazire, očigledno smatra da je previše igrača za jednim tako malim stolom, i da će se igra lakše kontrolisati ako se neki od njih odstrane sa političke karte - misli se na BiH, Makedoniju i Kosovo. Inače, kao što je poznato, špekulacije o planovima za ujedinjenje Albanije i Kosova, potekle su iz upravo ovih neidentifikovanih izvora, kao probni balon, a ne iz oficijelnih krugova ove dvije države. Ipak, lično smatram da je ovaj scenario objektivno najtamnija sjenka nad mirnijom budućnosti Balkana.

Promjenama u Ustavu 2001. godine, prihvaćen je naziv Bošnjak, tako da su Bošnjaci postali ustavotvoran narod u Makedoniji. Međutim, Bošnjaci u Makedoniji nisu toliko brojni kao, primjerice, Albanci i Turci, a kao problem za njihovo koordinirano političko i društveno djelovanja se navodi i to što se i dalje svi Bošnjaci ne izjašnjavaju kao Bošnjaci. Kako gledate na položaj Bošnjaka u Makedoniji i njihovu organizaciju unutar države?

Iako je potrajalo, vrijeme dilema oko prihvatanja nacionalnog imena za Bošnjake u Makedoniji je prošlost. Iako njihov broj nije veliki (oko 1,5 posto stanovništva Makedonije, odnosno oko 35.000 ljudi), Bošnjaci su već dvadesetak godina aktivni faktor unutrašnje politike države, sa svojim predstavnicima u Parlamentu. Razumije se, poželjan je i potreban veći stepen njihove integracije, ali se i u tom području dešavaju promjene, tako da je tendencija jedinstva Bošnjaka u snažnom porastu.

Postoji i ideja o stvaranju bošnjačke općine u Makedoniji, kako bi se prikazao multietnički karakter makedonskog društva. Šta mislite o toj ideji?

To je svakako cilj kom treba težiti u budućnosti. Ipak, smatram da je potrebno prethodno realizovati određeni broj neophodnih pretpostavki, kako ekonomskih i političkih, tako i onih koje su povezane sa sadašnjom teritorijalnom podjelom Republike Makedonije.

Nedavno ste kazali da treba razmotriti opciju uspostave bošnjačke države na dijelu teritorija BiH. Kazali ste da pitanje "fildžan države" koja bi pripala Bošnjacima treba ispitati. Na čemu temeljite ta razmišljanja? Lično, uvijek mi je bilo neoprihvatljivo rješenje koje političari nameću kao ‘jedinu alternativu’. Najprije, ‘jedina alternativa’ je logički oksimoron, jer alternative upravo znače da osim jednog rješenja postoji i drugo - alternativno. Nas Bošnjake predugo drže u psihozi ili, još tačnije, u sindromu ‘jedine alternative’.

Jeste li ikada čuli da neka uistinu samostalna i jaka država, da ne govorimo o supersilama, pribjegava džokeru zvanom ‘jedina alternativa’. Niste, naravno, jer se taj džoker ostavlja za one manje i slabije, da bi se obeshrabrili i odustali čak od hipotetičke analize u koordinatima sopstvenog slobodnog izbora.

Mogućnost odvajanja RS-a, makar kao hipotezu, ne treba isključiti, posebno u svjetlu činjenice koliko je sve država propalo u novije vrijeme i koliko je novih država stvoreno upravo na tlu Evrope i na samom Balkanu!

Šta preostaje Bošnjacima ako se RS izdvoji? To pitanje je apsolutno legitimno i od njega se ne smije bježati i slijepo vjerovati da se to nikako ne može desiti. Razuman čovjek zna i da mu je smrt bliža od košulje i ne zatvara oči ni pred tom mogućnošću, iako ga ona ne smije obeshrabiriti ni paralisati da živi normalno. Ja ne isključujem ni varijantu da se Sandžak jednom priključi Bosni - koliko god i to bila samo hipotetička mogućnost. Dakle, šta ako se RS izdvoji? Kraj svijeta za Bošnjake!? Naravno da su to gluposti - opstali bi sasvim sigurno bez njih, kad smo opstali s njima! Opstanak naroda je uslov postojanja države, a ne obratno: najvažnije je da shvatimo da će Bošnjaci opstati kao narod u svakoj varijanti koliko god bila nepovoljna.