Jedan broj političara dovode u pitanje zajednički život u BiH. Možete li nam Vi, kao gvardijan Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici i predstavnik franjevačkog reda koji je u BiH preko 700 godina i koje je narod prozvao "čuvarima Bosne", reći da li je suživot u toj zemlji nemoguć?
Suživot je kad neko živi uz nekoga, ali nemaš s njim nikave veze. Ja obično koristim termin život. Mi u BiH živimo zajedno. U jednoj kući nas je bilo osmoro djece i nije bilo dana kad se nismo posvadili. To je bilo normalno da se mi djeca potučemo, ali i izmirimo. Ali smo živjeli zajedno.
Mi ovdje u BiH smo jedan narod koji je možda nešto različitih korijena i vjerskih pogleda, ali mi smo ovdje jedno. I mi ovdje živimo. To što se nekad ne volimo, kao što se braća i sestre zavade, ništa ne mijenja na tome da smo mi sigurno braća i sestre.
Šta treba napraviti da se prevaziđu antagonizmi, koji su, kako se čini, sve veći i veći?
Treba napraviti osnovne okvire da se svako osjeća dobro. Ovdje je dolazio moj ratni i sadašnji prijatelj Željko Komšić, pa su mi Hrvati psovali mater i spominjali roditelje, šta ja njega imam primati. On je i dalje moj drug, mi smo igrali lopte, mada ja mislim da nije ispravno da on bude član Predsjedništva.
Hrvati npr. hoće konja i mi hoćemo da nas konj predstavlja, ali mi ga izabrali. Ja moram kazat', šta mene čini sretnim u jednoj zajednici. Dok budete Vi, treći, peti meni to određivali - nema tu sreće. Ali, mi nismo dorasli tom problemu, jer mi nismo rat završili.
Mi ratujemo i dalje: mi Hrvati, Srbi i Bošnjaci, samo drugim sredstvima. Koristimo glasanje i izbore, koristimo prijatelje, koristimo strah. To je kategorija, koja zna biti irealna. Ja se sad trebam bojati nekog ko se zove Safet, jer ako Safet bude predsjednik općine u Fojnici, ja neću moći živjeti. To je laž.
Je li dobro uređivati BiH po etničkim principima?
Bio sam na Bobovcu prije nekoliko godina (op. red.: kraljevski grad srednjovjekovne Bosne), svirali smo za Dan državnosti BiH. Tada sam rekao, a taj snimak je imao milion pregleda, ova država je u jeku Drugog svjetskog rata nastala zato što su ljudi bili pametni i rekli, hajdemo mi najbolje svoje što imamo udružiti i napraviti zajednicu da živimo - i napravili su Jugoslaviju.
Sad bi trebalo da ja kao Hrvat najbolje svoje što imam, svoju kulturu, uložim u našu zajednicu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Da Srbin uloži sav svoj humor i najbolje što zna napraviti. Ne može biti smetnja što je Srbin, smetnja je ako ne valja, ako nije čovjek. I da Bošnjak uloži svu svoju nježnost i dobrotu i osjećaj prema BiH, ali ne da misli da samo on voli BiH, i ja je volim. Ako mater ima troje djece, svako dijete na različit način voli mater, ali svako je voli. Ali ne možeš ti kazat' da ja mamu ne volim.
Ali zar politički predstavnik Srba Milorad Dodik to ne kaže?
Dodik ne bi postojao i ne bi imao nikakve snage da ne postoji Komšić i Izetbegović, jer oni jedni drugima daju snagu. Oni su kao trofazna struja. Oni jedni drugima pale motore i oni jedan drugome trebaju.
Šta je rješenje?
Rješenje je malo iskrenosti i ljubavi prema onom drugome. Primjer: Prije nekoliko dana sam prešao preko Rostova, tamo se traži gdje su zakopani pobijeni Hrvati iz Bugojna. Nema šansi da Bošnjaci Bugojna poput Mlače (op. Red.: ratni načelnik Bugojna) ne zna gdje su njihove kosti, kao ni ministri Selimović i Cikotić.
Iskreno bi bilo da kažu, braćo ili polubraćo ili amidžići Hrvati, eno gore iskopajte, odnesite kosti i sahranite ih. E tad bih ja vjerovao da ima želje da nešto gradimo, tad bi Srebrenica bila i Hrvatima sveto mjesto. Ne mogu ja samo svoje žrtve proglasiti svetima. Hajmo ih pronaći sve.
Na Kazanima treba biti podignut spomenik ubijenim Srbima, prošlo je više od 25 godina, gradonačelnica Benjamina Karić je to obećala i vjerujem joj više nego Izetbegoviću. Bio sam jednom u Vogošći na reisom Kavazovićem koji je tada bio Tuzlanski muftija.
Razgovarali smo o toma šta da radimo da li da vjerski sahranimo žrtvu, a našao si samo potkoljenicu ili recimo 6 posto ostatka skeleta. I rekli smo otprilike isto: tim ljudima, pogotovo ako su žrtve a jesu, je svejedno – oni su u raju, dženetu.
Nama koji smo ostali važno je da znamo gdje ću upaliti svijeću, gdje ću moliti fatihu. Ni ti što su tu sjedili nisu bili iskreni. Iako su znali gdje ima grobnica i pokopanih i jednih i drugih i trećih, nisu to htjeli reći.
Šta treba da se desi da to svi bh. građani shvate i nešto promijene?
Ja imam jednog ratnog druga Hakiju iz Sokolović kolonije. Ostavim kod njega džip, on me odvede do tunela i ja prođem. Bog je svemoguć po mišljenju nas vjernika. Ali mene ni Bog ne može uvjeriti da je Hakija meni neprijatelj samo zato što se zove Hakija. Nema šanse.
Gradiš ti svoje mišljenje na svojoj priči, a ne na priči Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika. Ja sam znao da će meni Hrvati psovati mater. Komšić je izabran po zakonu, koji je nepravdan, ali po zakonu. I ja ne pitam ljude koji dolaze u naš samostan, koji je otvoren svima, jesi ti Hrvat, Srbin, Bošnjak jesi li za Federaciju BiH ili protiv.
A to što će me neko prozvati da sm balija i da nisam pravi Hrvat, to je njegov problem ne moj. Kad ja dođem gore na onaj svijet, ja ću odgovarati samo za ono što sam ja uradio. Jesam li bio fer prema tebi, jesam li mogao učiniti da neko bude sretan, jesam li nekoga oštetio i učinio zlo.
Da li su ljudi u BiH, koji misle kao Vi, u manjini?
Nismo u manjini. Ali želim Vam reći ovo: 95% građana u BiH se izjasnilo kao vjernici. To je gluma. Vjernik sam kad znam da će doći reis, pa ću otići da me vidi, vjernik sam kada se pred crkvom u samostanu održava nešto pa će doći predsjednik FBiH i predsjednik HDZ-a pa je dobro da vidi i mene jer će možda biti raspisan konkurs pa ću ja dobiti posao.
To nema veze s vjerom. Vjera je ovo: Hakija i ja, mi smo brat i sestra, koliko god to tebi bilo krivo ili drago. Mi se sutra možemo pobiti. Možemo imati o puno stvari toliko različitih razmišljanja da to bude disonantno i para uši, ali smo i dalje brat i sestra.
Mi smo svi jednaki u pet deka. Kada bi samo to prihvatili. A to znači ovo: ja sam nesavršen i griješim, ali to znači da i ti griješiš. Bez zlobe, napravit ćeš grešku jednostavno zato što smo nesavršeni. Mi smo brat i sestra i ja moram tebi oprostiti. To je jedino ispravno.
Ima li podjela i među "čuvarima Bosne"- franjevcima? I mogu li vjerski službenici učiniti više na pomirenju?
Na nivou pokazivanja i slikanja oni to rade. Ali, morali bi smijeniti odmah bilo kojeg službenika ako čuju da je na nekom javnom mjestu rekao nešto protiv zajedničkog života. A ne rade to. Gvardijan u Mostaru Frau Iko Skoko misli isto kao i ja. Podjela među franjevcima se ne može napraviti, ali i među nama ima različitih.
Problem je što pustimo da nas politika upregne. Ja sam Hrvat katolik i treba mi za muzej. Tražim sredstva tamo gdje je ministar, zamjenik ili pomoćnik Hrvat. On će meni odobriti pomoć ako ja barem šutim protiv HDZ-a. On meni da pomoć, a to nije ni njegova ni HDZ-ova pomoć, nego pomoć ljudi koji su uplaćivali porez. A tako se prave i džamije...I kad on tebi da par hiljada maraka, onda ti ušutiš.
A mi ne bismo smjeli pustiti da nas kupe. Kad onda tako nekad progovoriš i kažeš nešto, što ne bi trebao, ne prođe ti projekat. Znači nisam politički podoban. Ali da mi on to odbije od svojih privatnih sredstava jer ima neki biznis pa mi da donaciju, u redu, ali to je novac poreskih obveznika. On mene dakle ucjenjuje. Ne kaže se to naglas, ali se to može osjetiti sto posto.
Šta je rješenje?
Rješenje je da čovjeku koji dolazi u crkvu pričam o dobroti, da nam je Bog zajednički otac, ćaća, da smo braća i sestre, da smo isto grešni i dobri, da jedni drugima moramom oprostit. Da moramo tražiti zajedničko rješenje. To mora pričati svaki vjerski službenik. Ako ne, mora biti smijenjen. Nijedna vjerska zajednica to ne radi.
Nije se smjelo dogoditi da se napravi crkva u dvorištu Fate Orlović ili džamija u Bradini ili da se u Bugojnu Islamski centar princeze Dževahire napravi na prostoru koji je upitan u smislu je li ljudima data nadoknada.
Mi smo prošle nedjelje imali misu na Vran Kamenu. Pred kraj mise došao je čovjek i iz najboljih namjera mi rekao: Fra Mirko pokreni akciju da napravimo križ na samom vrhu. Ja sam mu odgovorio: Prijatelju, ovo Bog nije stvorio samo nama, nego i Bošnjacima i Srbima i Židovima i drugima i ja neću ovdje praviti križ da zapišavam teren, kao što šćene to radi.
I to je izazvalo veliki pljesak ljudi. Političar sve hoće uraditi samo da dobije naredne izbore, ali ne smijem mu ja tu biti podrška. Neki se teško otimaju, ali većina je pristala na to.
Šta biste Vi uradili da ste kojim slučajem visoki predstavnik u BiH?
Kad bih ja bio visoki predstavnik ja bih Bonske ovlasti koristio u ovome. Gdje god prekršiš ljudsko pravo, ali ne kad izađeš na Paradu ponosa – tu nek radi ko šta hoće – nego recimo u pogledu jednakog pristupa radnom mjestu – odmah bi te ja smijenio i nikada ti više načelnik ne bi bio.
U Fojnici je sve fino, samo ne diraj u stranačko. Evo primjera Gordane. Završila je ekonomski fakultet, ali radi na poslu za koji je potrebna srednja škola. Nije ni u jednoj stranci. Raspisat će se konkurs za direkora Komunalnog ili Reumala, Gordana nema šansi, a predstavlja najškolovaniji kadar u Fojnici, jer nije u stranci.
A kad bi ušla u stranku, onda bi predsjednik stranke izgubio svoju poziciju jer on nema recimo škole, ne zna nijedan strani jezik, a ona zna tri. Dakle to se ne dešava više iz nacionalnih razloga, već stranačkih. Mi imamo dobre odnose, ali ne diraj u posao.
Ja sam doveo u samostan mješoviti hor Pontanimo, koji pjeva i pravoslavnu i katoličku duhovnu muziku, ali i ilahije i kaside. Zvoni telefon 15 minuta prije koncerta, zove me moj prijatelj koji je predsjednik HDZ i kaže: Šta ti nas ovdje turčiš i počinje mi prijetiti. Pozovem policiju, ja ne dam da neko meni određuje šta ja radim u crkvi. A oni imaju benzinsku pumpu ispod Kobiljače.
Ja ga pitam, što ti prodaješ polovna auta i dijelove i gorivo muslimanima. Zabrani im da dolaze, pa ćeš odmah zatvorit benzinsku. Znači, on smije sarađivat i ekonomski i politički, a ja ne smijem dovest hor da se pjeva zajedno. Meni treba da vas troje ne pričate. Ako ste vi u zavadi, ja svakom mogu prodavati priču.
Šta vi činite da zaustavite odlazak mladih?
Kažem im, bolan, ako si mogao ginut u ratu, gdje ćeš sad u Austriju ili Njemačku. I onaj tamo s druge strane rova je poginuo za tu Bosnu i on ode... Nismo rasčistili osnovne stvari. U svakom pokušaju da se dođe do istine, treba nam pomoć. Moramo jednom doći do istine, a istina može biti samo jedna.
Ali ja znam ovoliko a vi ovoliko ali ne sve. Ni danas niko ne zna ko je na početku rata ubio trojicu Hrvata i dvojicu Bošnjaka, svi u HVO-u. Hrvati optužuju Bošnjake , Bošnjaci Hrvate. Zna se ko ih je ubio, ali niko neće to da kaže jer su bili neki novci u pitanju. Evo, nakon 30 godina, bilo da su Ahmići ili bilo koja druga lokacija, hajmo završiti tu priču. Ali nije nam stalo da to riješimo.
Hajmo sjesti, ali iskreno bez nekih rezervnih varijanti, poput imam ja Hrvatsku, Tursku, Srbiju, iza Srbije stoji Rusija...Hajmo mi sjest' i kazat', bolan ne može meni biti važniji katolik iz Kanade nego moj musliman iz Fojnice, ne može muslimanu biti preči neko iz Saudijske Arabije nek je tri puta sunećen, od mene – ja sam mu preči. Do toga mi nismo uspjeli doći. Zašto, ne znam.
Fra Mirko Majdandžić je gvardijan Franjevačkog samostana Svetog Duha u Fojnici u okviru kojeg se nalazi Crkva Svetog duha i Muzej sa vrijednim eksponatima. Samostan je riznica kulture, koja dočarava život u BiH kroz vijekove. Franjevce je narod prozvao "čuvarima Bosne", a bliskost s njima izrazio u nadimku "ujaci".
Intervju vodila: Jasmina Rose, Deutsche Welle
