Godina nade ili Covid rječnikom rečeno: Narednih 12 mjeseci je ključno
Uostalom nada je jedina besplatna kategorija koja svima preostaje. Nada i trud da bude bolje. Na nadu poziva i prvi čovjek Ujedinjenih nacija Antonio Guterres, koji je poručio da 2024. treba biti godina obnove povjerenja i nade.
Pomalo je to i paradoksalno da jednoj organizaciji kao što su Ujedinjene nacije u svijetu globalnog haosa ne preostaje ništa drugo no nada u bolje sutra, ta iskonska potreba čovjeka da iščekuje svjetlo nakon mraka.
A u 2023. je bilo mnogo mraka, mnogo zla i jako mnogo beznađa.
Kada govorimo o nadi u bolje sutra ne možemo ne sjetiti se vremena globalnog haosa pandemije koronavirusa (Covid). Baš u tom periodu, zanemarimo li teoretičare zavjera, jedino što je živo plutalo je nada da će sve jednom proći. A paralelno s tim osjećajem polako su se ustaljivale krilatice u medicinskom kontekstu o nečemu novom normalnom i o ključnim narednim sedmicama.
Pandemija se kao tema manje više potisnula, a na scenu se vratilo ono staro (ne)normalno. Ratovi, ubijanje nedužnih i ubijanje djece ponovo je tu i za ne mali dio čovječanstva izgleda kao “normalno”.
Brutalni rat u Ukrajini nije ni blizu da utihne, a svijet je svjedočio jednom starom-novom posrnuću i moralnih vrijednosti na primjeru Gaze. Hiljade djece i civila je doslovno zbrisano sa zemlje i ta patnja još traje pa običnom čovjeku ponovo ne preostaje ništa drugo do nada, na koju očito bespomoćno poziva i UN.
No nada ima smisla za pojedinca, za malog čovjeka, ali je problematično kada na nadu pozivaju oni na pozicijama moći, koji osim nade mogu nešto konkretno i promijeniti, ali to ne rade.
Svima ostalima preostaje da stvari uređuju u svom mikrosvijetu, čuvaju sebe i svoje, bore se na svoj način i nadaju se da će sve što dolazi biti bolje od onoga što je prošlo.
Sretna vam nova godina sa željom da ni u narednih dvanaest mjeseci nikada ne izgubite nadu i volju da se stvari mijenjaju na bolje.
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
