Godišnjica obnove Starog mosta: Umjetničko je to djelo koje sve građevinare svijeta dovodi u šah-mat
Dvije glavne putne komunikacije koje su povezivale Bosnu sa Jadranskim morem su bili putevi Via Drina ili Dubrovački put koji je išao kroz današnju istočnu Bosnu i Via Narente ili Via Bosna koji je dolinom Neretvom išao u dubinu Bosne.
Iako je popularno mišljenje da su rijeke ono što razdvaja ljude i da su one granice, zapravo rijeke kroz historiju su služile za lakšu komunikaciju i glavni putni pravci su išli dolinama rijeka. To je bio i slučaj sa Neretvom.
Prvi spomen mosta je vezan još za 15. stoljeće kada je jedan Dubrovčanin zabilježio kako se sin Hercega Stjepana (po kojem je Hercegovina i dobila ime) odmetnuo i zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi.
Po osmanskom osvajanju ovog prostora izgrađen je novi most, ali pravi biser će nastati u trenucima kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu moći u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca ili kako su ga na Zapadu prozvali Veličanstvenog, izgradnja mosta je bila i svojevrsni pokazatelj moći carstva.
Osmanski pisac i hroničar Ćatib Čelebija je u polovinom 17. stoljeća u jednoj vrsti putopisa Rumelija i Bosna opisao i Mostar, a sa njim i most koji ga je posebno oduševio.
"Mostar (je grad) na jednoj velikoj rijeci, koja se zove Narenta, dan puta udaljen od Gabele, graniči s Novim, Imotskim, Blagajem, Belgradžikom. U Mostaru se nalazi jedan čudesan, iz jednog luka zasvođen, most, izgrađen 974. godine, tamo gdje se, s obje strane mosta, nalaze vrtovi, nalazio se nekada jedan veliki, lančani viseći most, koji nije imao stubove, pa se ljuljao, a ljudi su s velikim strahom prelazili preko njega.
Nakon osvajanja ovih krajeva, molili su stanovnici sultana Sulejmana da im izgradi kameni most. Ovaj je poslao graditelja mimara Sinana, koji je nakon uvida na licu mjesta, gradnju na ovom mjestu proglasio nemogućom. On je tada to odbio. Kasnije je jedan stolarski majstor iz mjesta posvjedočio da je izvedba mosta moguća i most je izgrađen. Most ima jedan jedini luk, čiji promjer iznosi 150 lakata. Umjetničko je to djelo, koje sve građevinare svijeta dovodi u šah-mat", napisao je Čelebija za kojeg se ne zna da li je boravio u Mostaru, ali je ili zbog viđenog ili zbog opisa koji su došli do njega bio oduševljen mostom.
Most je građen od 1557. godine do 1566. godine, a projekat je prema mišljenju historičara radio mimar Hajrudin, učenik jednog od najvećih arhitektonskih umova svih vremena mimara Sinana. Cijena izgradnje mosta je bila 300.000 akči. U izgradnji je korišten lokalni tenelija kamen, vjerovatno iz obližnjeg kamenoloma.
Kamenje u mostu je željeznim stezaljkama, a zatim spajalo rastaljenim olovom. Most ima raspon od dvadeset devet metara i širok je četiri metra. Svod koji ga nosi debeo je sedamdeset sedam centimetara.
Stoljećima je most prkosno spajao obale Neretve i ljude, da bi ga devetog novembra 1993. godine srušili bojovnici HVO-a. Kada se posmatra ljudski rod, civilizacija je vazda bila ona koja je gradila i čuvala, pogotovo mostove, jer most nije samo građevinski objekat nego i pokazatelj nesalomljivosti ljudskog duha u namjeri da se upoznaje i sarađuje.
Sa druge strane one koji ruše mostove, civilizacija i knjige će vazda zapamtiti samo kao barbare koji su pokušali da zaustave neumoljivi točak historije. Rušitelji će biti tek fusnota koja će se spominjati samo uz ono što su tako žarko željeli da unište. Luk Starog mosta će uvijek biti iznad onih koji su ga pokušali uništiti.
Franji Tuđmanu je Mate Boban na pitanje ko je srušio most kazao "On je - bile su strašne kiše - toliko pucan prije, tako da je sam pao", ali je jasno da nisu strašne kiše srušile most ali jeste strašno barbarstvo.
Konačno, Stari most je svečano otvoren 23. jula 2004. godine čime je civilizacija još jednom pokazala da se uvijek može izdići iznad barbarstva pa koliko god se ono osjećalo moćnim na tenkovima. Od 2005. godine nalazi se na UNESCO Listi svjetske kulturne baštine.
