Goran Milić: Ko u zemljama regije želi raditi u medijima, mora biti spreman na poniženja

Kakva je budućnost tradicionalnih medija u komparaciji sa online medijima, za TV pretpostavljam da je ima, ali kakva je situacija sa štampanim medijima?

Za štampane medije je najgora perspektiva, to je jednostavno za novu generaciju kao strano tijelo, za nas stare đuturume, mi još volimo držati novine u rukama, novine tiskane ako žele opstati moraju imati golemo tržište, moraju biti umrežene, imati puno izdanja, jedan primjer koji je uspješan je Lifestyle, ali to je revijalno, to nisu političke novine, to je ovo što radi Robert Čoban, u Novom Sadu, po mom saznanju jedan od rijetkih, ako ne i jedini. Zanimljivo je to da on putuje po svijetu, ljudi misle da se on provodi, pojede on neku dobru večeru, popije čašu dobrog vina, ali on zapravo proučava šta je novo u svijetu, šta su razlike u mentalitetima i kako bi se moglo s time proći. Ja mislim da je izlaz za ova naša mala tržišta u globalizaciji, u iskoraku vani, jer ako iz tržišta ex jugoslovenskog od 20-ak miliona iskoračiš makar i u koprodukciji, makar i u djeliću, sa nekom mrežom koja ima stotine miliona, to je opet uspjeh nego da budeš najbolji samo u Banja Luci.

Da li je moguće napraviti takav iskorak, s obzirom na sve okolnosti, skučeno tržište, ograničene finansije itd....?

Ni u čemu ne mogu svi uspjeti, nema pravila, kažite mi za jedan proizvod na prostoru ex Jugoslaviji, osim Elanovih skija koji jenekada bio poznat u Parizu, New Yorku ili Londonu, za koji bi se iko sa zapada vozio 200 kilometara da ga kupi, tako vam je isto i sa novinama, mi jednostavno nismo imali taj proizvod. Jedna Švicarska izvozi satove, samo satova, u većoj vrijednosti nego što je kompletan izvoz Hrvatske i BiH, a manja je od Hrvatske i BiH, odnosno tu je negdje po broju stanovnika, tako da se mora raditi ako hoćeš dobro živjeti, ako misliš da ćeš kao nekada biti novinar koji će sa svojom novinom raditi 5-6 sati, imati tri članka sedmično i živjeti dobro – to je gotovo, to je prošlo.

Rekoste da ste đuturum, ali još ste aktivni, završili ste "Alhemiju Balkana – Kosovo", prisutni ste na panelima, predajete...Šta biste poručili mladima koji se spremaju da upišu žurnalistiku ili njihovim roditeljima koji pojma nemaju u šta im se djeca upuštaju? Da li da se okane toga ili da zagrizu "do koske"?

Sa novinarstvom su vam izgledi da hranite ženu i dvoje djece, ili muža i dvoje djece, od tih studenata koji diplomiraju, otprilike je 2 posto onih koji će moći da žive život srednje klase, ukoliko se bave isključivo novinarstvom. Oni će se morati baviti i pisanjem knjiga i vlastitim izadavaštvom i marketingom, što je etički teško spojivo sa novinarstvom, ali morat će izbjeći taj sukob interesa, morat će se baviti, ako su i snimatelji na TV-u, snimanjem svadbi i raznim ponižavajućim poslovima, kao i nekim dugoročnim istraživanjima koje finansiraju stranci ili država gdje će oni moći sebi osigurati život srednje klase. Kad kažem srednje klase, mislim na četvoročlanu familiju koja raspolaže sa nekih 2.000.-2.200 maraka neto, a ako nemaju stan onda i do 2.700 maraka mjesečno.