Goražde se sjetilo svojih heroja: Bili su branioci civilizacije i ostavljenog golorukog naroda
Desetog februara 1994. godine u pokušaju da iz minskog polja na širem rejonu Čajniča izvuku tijela saboraca Arifa Omerovića i Vejsila Hasovića, poginuli su komandant Ferid Dizdarević i saborci Muris Džananović, Sabahudin Terović, Amir Pašić, Salem Omerović, Nijaz Karović i Bajro Kostić. Na njihova mezarja u Glamoču I Kolijevkama položeno je cvijeće, dok su njihovi saborci evocirali uspomene na poginule heroje koji su živote izgubili na najhumanijem vojničkom zadatku.
"Poginuli su u humanoj misiji spašavanja tijela nastradalih saboraca, a u tom periodu rata to je bio najveći i nenadoknadiv gubitak Armije RBiH. Dizdar i njegova interventna jedinica krenuli su u izvlačenje dvojice stradalih saboraca u minskom polju. Ti ljudi su znali u kakav prostor ulaze, u dubinu neprijateljske teritorije, ali išli su s namjerom da ih izvuku, jer nisu htjeli ostaviti svoje saborce. Oni su znali da je to vrlo težak zadatak i gotovo da su svjesni bili da će biti posljedica, ali nijednog trenutka nisu kalkulisali. Nažalost, desilo se to da su izgubili svoje živote", kazao je ovom prilikom Derviš Hadžić, potpredsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja BPK Goražde.
Datum 10. februar 1994. godine bio je jedan od najtužnijih trenutaka za Goražde, a posebno pripadnike 43.DUB.
"I pored rizika Dizdar(op.a Ferid Dizdarević) nikada sebi ne bi mogao oprostiti da ih je ostavio tamo. U akciji je ranjeno 17 boraca, a izvlačenje tijela poginulih i ranjenih iz minskog polja trajalo je cijelu noć kroz snijeg dubok metar. Dizdar je podlegao na nosilima.", kaže Salko Omerović, komandir Diverzantsko-izviđačkog voda 43. DUB.
Tokom akademije istaknuto je da humani čin Dizdara i njegovih saboraca ostavlja vječnu nadu u ljudskost bez koje život ne bi imao smisla.
"Prošlo je više godina nego što su neki od njih imali u trenutku pogibije. Rat je zaustavio život, mladost, slobodu za koju su izginuli. Nikada se nisu plašili, ni života, ni smrti, učeći od njaboljih bili su i ostali najbolji, za razliku od danas, kad lekcije novim generacijama zbog naših strahova drže neki drugi", poručili su njihovi saborci.
"Imao sam priliku da s njima ratujem i osjećam ponos za ono što su uradili, oni i cijeli Čajnički bataljon. Došli su u momentu kad nam je bilo najteže, kad je desna strana grada bila u pitanju. Ono što želim je da na ovakvim komemoracijama pričamo mladima u kakvoj smo bili situaciji i kakve teške odluke smo morali donositi. Slične situacije su bile i na Lijesci gdje su mladi momci poginuli vadeći jedan drugog, i na Sjenokosu gdje je 12 mladih momaka poginulo spašavajući jedan drugog. U ratu nemate izbora, vaš oslonac je vaš saborac, i majka i brat, zato o njima moramo govoriti", poručio je Abduselam Sijerčić-Pelam, ratni komandant.
Poruke u tom smislu uputili su i Džemail Popović, pomoćnik gradonačelnika Goražda i Edin Aganović, ministar za boračka pitanja BPK Goražde, ali posebno dirljiv govor bio je ratnog komandanta Prve slavne višegradske brigade, Ahmeta Sejdića, koji je ovih dana dočekao osobađajuću presudu nakon optužbi za ratni zločin na ovom području.
"Puno toga je Dizdar imao u svom opusu, odmah na početku sam imao situaciju zbog koje sam na sudu odgovarao i ja i neki sugrađani, moji prijatelji. Ne želim nikome dati prostora da od toga pravi bilo kakav scenarij, scenarija nam je dosta, želim reći da smo istinski branili civilizaciju, nismo mi branili samo muslimane, već sve Bosance i Hercegovce i danas trebamo braniti tako i tako se ponašati jer jedino taj put nas može dovesti do poštivanja i uvažavanja. Ovo je jedan od načina da boračke organizacije daju svoj stav, podstaknu institucije da historijske fakte i vrijednosti postave na mjesto koje im pripada. Ovo su bili heroji, branioci života, civilizacije, suživota, ostavljenog golorukog naroda i oni kao takvi imaju mjesto u svakoj historijskoj dimenziji i poštenom pristupu", poručio je Sejdić.
