Dolazak predsjednika Haškog suda Theodora Merona na ovaj lokalitet pored Prijedora nije bio dovoljno bitan ni dnevnoj štampi u Srbiji, a ni Savo Štrbac iz Dokumentacionog centra Veritas, koji prikuplja podatke o zločinima u Hrvatskoj, kazao je da nije čuo za Tomašicu.
I dok mediji u našoj zemlji, ali i najveće svjetske agencije, izvještavaju o strašnim zločinima koje krije Tomašica, Dinko Gruhonjić, predsjednik vojvođanskog društva novinara, koji istražuje medijsko praćenje suočavanja sa ratnim zločinima za RSE je rekao da u srbijanskim medijima "očigledno postoji konsenzus da se ne piše. Valjda se misli da će, ako se o tome ne piše, to samo od sebe nestati. To je jedna konstanta, tako da imamo generacije mladih ljudi koji sistemski stiču, ne svojom krivicom, pogrešnu sliku o našoj nedavnoj prošlosti, što će nas definitivno skupo koštati u budućnosti".
Lazar Stojanović iz REKOM-a ne smatra da je problem samo u medijima. On skrivanje istine o zločinima ili društvenu ravnodušnost prema istini o događajima u 90-im stavlja u širi kontekst.
"Postoji još uvijek nedefinisan odnos vladajuće stranke, državnog aparata prema sopstvenoj prošlosti. A ona je neposredno povezana, kao sijamski blizanci, sa prošlim ratom i sa našom prošlošću. To je jednostavno jedna mimikrijska strategija koju nacionalisti imaju u odnosu na prošli rat i mislim da će to da nas prati do biološke smrti čitave te generacije koja je u tome učestvovala", ocjenjuje Stojanović.
Radio Slobodna Evropa dalje podsjeća da se u Bosni i Hercegovini još uvijek traga za oko 7.500 nestalih. Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega u Prijedoru i okolini 61. Oko Prijedora je tokom rata bilo 59 logora, a do sada je utvrđeno da je na ovom području ubijeno blizu 3.500 osoba, mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Iza ovih brojki kriju se tragedije mnogih porodica u BiH. Kriju se monstruozni detalji o zločinima.
O Tomašici se može saznati, naprimjer na sajtu Peščanika u jednom od rijetkih članaka posvećenih Tomašici, da se smrad zločina osjećao dvije decenije u obližnjem rudničkom naselju pa je lokalno stanovništvo više puta tajno intervenisalo kod nadležnih, tražeći izmještanje grobnice zbog nesnosnog smrada leševa koji je do naselja dolazio i putem podzemnih voda.
Može se saznati da je bilješka o Tomašici iz Mladićevog ratnog dnevnika od 27. maja 1993., pročitana nedavno u Hagu, dio u kome se navodi da je lokalni šef policije zatražio pomoć od Mladićeve vojske da ukloni oko pet hiljada leševa prethodno zakopanih u rudniku. Mladić zapisuje da je namjera bila da se to "utrapi vojsci", a da se leševa riješi spaljivanjem, mljevenjem ili na neki drugi način.
To su istine koje se mogu saznati o zločinima a koje u Srbiji rijetko ko, ko nema pristup internetu, ima šanse da pročita.
