Hadžinica Taiba Jamaković: Bez tarhane i tope se nije mogao zamisliti nijedan iftar na Širokači
S hadžinicom smo razgovarali u džamiji Žagrići, jednoj od najstarijih sačuvanih džamija u Sarajevu, izgrađenoj 1544. godine, koja se nalazi u istoimenoj ulici u starom dijelu grada.
Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini, a mjesec je to posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Svaki musliman mu se istinski raduje i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima. U svakoj muslimanskoj kući u kojoj se posti ramazan vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo za vrijeme ramazana ili se mimo toga u njima klanjaju samo neki namazi. Hadžinica Taiba Jamaković ističe da je velika razlika u pripremama za ramazan sada i prije. Ona je svoje običaje sačuvala i trudila se prenijeti ih na svoje kćerke, unuke i praunuke.
"Pripreme su ranije bile mnogo 'dublje', jer je sve polazilo od čistoće kuće, za šta je bilo potrebno napraviti domaći sapun. On se koristio za pranje drvenarije, otkuhavanje suđa i svega ostalog što se nalazilo u kuhinji. Sapunom se najviše pralo bakreno suđe, koje se poslije stavljalo na siniju da se osuši", ispričala nam je 84-godišnjica hadžinica koja ni danas ne propušta nijednu priliku da obiđe džamiju za čije je održavanje dugo bila zadužena.
Kaže nam da nakon čišćenja kuće na red dolazi pripremanje hrane, a bosanska sofra za iftar jednako je bogata danas kao i ranije. Kaže da se prvo mijesilo tijesto za kore i pravila tarhana i topa, bez koje se nije mogao zamisliti nijedan iftar u mahali na Širokači.
"Tarhana se pravila od jaja i paradajza, a obavezna je bila i priprema kaurme od mesa koje se pržilo na loju ili maslu. Baš kao i danas, filovale su se paprike, tikvice, sogan dolma, a tokom ljeta pripremalo se lišće vinove loze za pravljenje sarme tokom zime. Naravno, za iftar su se uvijek pravile dvije ili tri vrste pita. Od kora koje su prethodno pečene i umočene u agdu pravilo se slatko od oraha", kazala nam je hadžinica Taiba.
Kaže da je danas velika olakšica za "moderne" žene jer im je sve na dohvat ruke, a iftari su se počeli organizirati i u restoranima. Prema njenim riječima, u tome nema ništa loše, ali se takvim gestama gube naši bosanski adeti. Prisjeća se hadžinica da njen iftarski meni nije mogao proći bez supe, tope, variva, pita, sitnog ćevapa, kadaifa..., a običaj je bio da se uvijek na kraju na sofru iznese pečeno pile s rižom.
Za ramazan vrijede posebni oblici ibadeta i islamskog življenja
Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Hadžinica nam je ispričala da se nekada uoči ramazana poslije ikindije pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljalo se, i danas se obavlja, na više načina.
"Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste da je dnevni post završen i da mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto se vrijeme uz ramazan pucalo iz prangija ili topova kao znak da je vrijeme iftara. Posebna radost za mahalsku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama", prisjeća se hadžinica.
"Kratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrastao čovjek ni dijete, sve je bilo pusto. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom...", dodaje.
Ne smijemo zaboraviti nane koje su nas učile adetima
Taiba Kaljanac je 1998. godine otišla na hadž s prvom turom hadžija nakon rata u Bosni i Hercegovini. Kaže da se toliko i ne sjeća tog "svetog" puta, a iako ima 84 godine posti svaki dan i trudi se svojoj djeci, unukama i praunukama prenijeti takve adete.
"Znam da nane danas ne mogu odgajati djecu niti im biti kao majke, ali nas uvijek treba saslušati. I ja sam svoju majku i nanu slušala, stoga to danas pokušavam prenijeti na svoju djecu. Bude mi žao kako se približava kraj ramazana, a prvi dan Ramazanskog bajrama mi je najdraži. Uvijek me obilaze unuci i praunuci, a insistiram i da mi dođu dječica iz komšiluka s kojom također volim podijeliti čari Bajrama", ispričala nam je hadžinica.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
