Jedna od pobjedničkih priča je i ona Amara Omerbegovića, dječaka kojem je ovaj Kanađanin ostao u sjećanju kao humanitarac, sportista, prijatelj...
- Kada je Bosna i Hercegovina bila crna rupa Evrope i svijeta rijetko ko se odlučio da dođe da vidi šta se to zapravo dešava. Ko je napao koga, zbog čega, čime...? Teško je o tome raspravljati, jer ja imam samo petnaest godina i nisam osjetio to što su osjetio moj brat, otac, majka, djed... I ja sada živim u posljedicama toga, ne samo ja nego cijela ova zemlja.
Nekoliko godina poslije rata u Sarajevo je došla humanitarna organizacija iz Kanade.To su bili ljudi koji nisu gledali boju kože ili vjeru nego čovjeka u cjelini, njegovu dušu. Više od ostalih se isticao Brad Collins.
U BiH je donio nekoliko hokejaških palica te nekoliko pakova. Brat mi je pričao kako su svi začuđeno gledali u te drvene predmete. Iako je izgledao kao neki čudak sa štapom u ruci znao je šta radi.
Vidjevši svu tu djecu odlučio ih je sklonuti sa ulice i staviti pod krila sporta. Održao je nekoliko treninga i sve to je dovelo do onoga što imamo danas: redovne treninge, domaću ligu, hokejaške klubove i savez.
Osnovao je hokejaški klub Ilidžu-Ajkule s kojima je osvojio dva kupa i titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Odveo je prvu hokejašku reprezentaciju na Floor svjetsko prvenstvo u Kanadi.
Svoj tim je vodio i na turnire u Slovačku i Mađarsku. Bradley kao osoba nije arogantan ili sebičan. Spašavanje osoba u nevolji kao da mu je u krvi. Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu on je vozio kola hitne pomoći u Kanadi. Sam je finansirao obrazovanje mnogih hokejaša i nije mu bilo žao, kao što mu nije bilo žao ili teško kada je djelio savjete i upućivao djecu na pravi put.
Dijeli sve, daje onoliko koliko je u mogučnosti i to ga čini osobom koja je bar za mene vrijedna pomena u svakoj situaciji kada se govori o dobrim ljudima u našoj zemlji.
Sve nas je obradovao kada je jednom prilikom poslije Božića ušao u svlačionicu noseći pregršt paketića,a iza njega cjela kolona ljudi sa istim tim paketićima. To je bio dovoljan dokaz da ne gleda vjeru ili naciju djece nego gleda ono što se očima ne može vidjeti, dušu.
Na papiru nije Bosanac, ali u srcu nosi svaki pedalj ove zemlje. Nema grada u kojem nije pokušao život učiniti ljepšim. Od Prijedora, Goražda preko Tuzle. Svugdje je nosio pak sreće na palici sudbine i hvala mu na tome u ime svih nas.
Gledajući ledenu plohu u meni se budi želja za igrom. Kada čujem udarac paka o led znam da počinje, ne samo utakmica nego i bitka.
Sa tribine sve izgleda tako lako, kao simfonija koja djeluje besprijekorno, ali vjerujte da u žaru borbe jedan tim postaje porodica. To ovaj sport čini jedinstvenim. Ova priča mi je omogučila da se javno zahvalim heroju Bradu i svim dobrim ljudima Kanade koji su svojim donacijama omogučili razvoj hokeja u Bosni i Hercegovini.
A pred njim i našim Savezom je zadatak da Zetru zadrže okovanu ledom što duže. Danas kada se može reći da je uspio u svojoj namjeri, on još uvjek boravi ovdje više nego u svojoj domovini i podučava nas igri. Sada je trener i ne vodi samo tim, nego ljude i djecu koji imaju cilj u svom životu. Zato mislim da on zaslužuje da bude zvan herojom, jer on to jeste i uvijek će to biti. Hvala mu!
