Kompanija Coca-Cola, u saradnji sa portalom Klix.ba i magazinom Gracija, nedavno je objavila konkurs i pozvala sve zainteresirane da napišu priču o heroju koji se nalazi među nama.
Pobjedničke priče su odabrane, a jedna od njih je priča Amira Pecara o njegovom prijatelju Elviru Karaliću.
- Moram priznati da mi je neobično pisati o svom prijatelju. Pisao sam o svemu i svačemu, ali nikad o nekome koga poznajem toliko dugo. Elvir Karalić je neko koga znam više od deset godina i spada u krug mojih bliskih prijatelja.
Zanimljivo, za tih desetak godina, nazvao sam ga pravim imenom dva ili tri puta, uvijek je bio ponosni vlasnik nekolicine živopisnih nadimaka. Čak imam i neku svoju teoriju da je humanitarnu fondaciju Pomozi.ba osnovao kako bi vratio svoje pravo ime, ali o tome nekom drugom prilikom. Eh, da, sad se sigurno pitate kakva fondacija?
Moj, prijatelj Elvir jednog je dana na svom Facebook profilu pokrenuo akciju prikupljanja pomoći u hrani za ugrožene. Htio je da napravi neko dobro djelo, jer je prije toga prošao kroz dosta težak period u životu, dugo je bio bez posla i napatio se dok je konačno dobio zaposlenje.
Akcija je bila više nego uspješna, ljudi su pohrlili da pomognu tu ideju. Prvenstveno zbog toga što su mu vjerovali. Znate i sami da kod nas ljudi najčešće ne vjeruju ni sami sebi. Ta akcija se proširila te je ubrzo to sve skupa, uz pomoć volontera, prošireno na prikupljanje pomoći u tržnim centrima.
To se desilo i Elviru. Kada je prilikom jednog druženja rekao da napušta svoj, za naše uslove, dobro plaćeni posao u jednom od telecom operatera, mi smo ga gledali kao nekoga kome stvari u glavi baš i nisu složene kako treba.
Pokušali smo ga odgovoriti, valjda zato prijatelji služe, ali on je samo pričao o tim siromašnim ljudima koje je sreo i o tome kako im treba pomoći. Kao što sam rekao, promjena je bila suštinska. Nije vrijedilo odgovarati ga, takvu posvećenost nečemu nikada nismo vidjeli.
Tako su se naše tradicionalne kafe vikendom pretvorile u nešto potpuno drugačije. Da vas uputim malo.
Društvo kojem pripadamo Elvir i ja je dosta veliko, svi se poznajemo najmanje deset godina, neki i dosta duže. Bliski smo, stojimo jedni uz druge i znamo baš sve o svakome. To se jedino može uporediti s malo poremećenom porodicom, jer takva bliskost često uzrokuje i lako otkrivanje slabih tačaka pojedinca, koji automatski postaje predmet često okrutnih šala. U takvoj okolini, kada neko kaže da treba da nabavi kozu za jednu porodicu, jer imaju malu djecu i bez ičega su, a kozje mlijeko je zdravo i dosta skupo, to bi obično preraslo u smijeh i "Petar kozar" bi bio podvrgnut ruglu.
Međutim, mi smo svi ostali zbunjeni.
Jedna mala koza je poništila sve naše redovne teme sa jutarnjih kafa, Željezničar, djevojke, automobile, tračeve i sve ono što je valjda dio tih standardnih druženja. Kao da je u pitanju bila intergalaktička super koza, naoružana do zuba kompletnim arsenalom iz Zvjezdanih ratova. Naravno, koza je kupljena i donirana.
Uskoro su nam takve stvari koje je Elvir pominjao postale normalne. Čak i kada je rekao da ide s humanitarnim konvojem da odvuče pomoć u Siriju, mi smo samo slegnuli ramenima. Do tada nas je sve navikao na svoj novi "posao". Otišao, vratio se.
- Jesi živ?
- Jesam, dobro je. Hvala Bogu.
- Kako je bilo?
- Malo naporno, ali prošlo je. Nego znaš, razmišljao sam da pokrenem nešto vezano za farmu jaja. Upoznao sam neke ljude koji se bave tim.
Tako su izgledali naši razgovori. Kao da je bio u obližnjoj prodavnici, a ne Siriji.
Od tada je prošlo relativno malo vremena, a fondacija Pomozi.ba je izrasla u respektabilnu organizaciju koja je pomogla zaista impresivnom broju porodica i pojedinaca. Od prikupljanja pomoći, farmi sa kokama nosiljama, humanitarnih bazara, preko pojedinačnih donacija, a sve na krilima mog prijatelja, njegovih saradnika i naravno velikog broja ljudi koji su spremni pomoći najugroženijim.
Upravo zbog toga mislim da je Elvir prava osoba za kampanju "Heroji su među nama". Jer on to zaista jeste. I nije samo heroj ovih naših ulica, nego i onih makadama koji vode do zabačenih sela u BiH, do skrivenih budžaka gdje cijele porodice žive u nemogućim uslovima.
Heroj svih onih mjesta koja su nama u Sarajevu skrivena i o kojima ne razmišljamo dok pijemo naše "velike s mlijekom". A samo odricanje od jedne kafe mjesečno nekome može pomoći. Moj prijatelj je to i dokazao. Nekad bih volio da popijemo kafu kao prije, da se javlja svakih pet minuta na telefon i razbija glavu tuđim problemima. Ne zato što sam sebičan, nego zato što bi to značilo da u našoj maloj zemlji nema ljudi koji trebaju pomoć na tom osnovnom životnom nivou. Da imaju šta da jedu, da su u toplom i imaju šta obući.. Da je taj proizvod, a siromaštvo to zaista i jeste, ovdašnjih politika nestao. To bi značilo da smo i mi puno bolji ljudi.
