balijski otpadu

@sizif111 Ja sam tebe u potpunosti shvatio, sada ti pokušaj shvatiti mene i porentu moje digresije, odnosno izlaganja. Frapantna je sličnost običaja učenja Crkve bosanske s uvjerenjima i učenjem Islama! Prije svega, Bogumili nisu bili kršćanski dualisti, a ne pogotovo heretici, nego monoteisti i imali su najprirodniji slijed monoteističkog učenje čiji je zadnji izražaj bio islam, a ovaj svoj stav-tvrdnju pokušat će obrazložiti narednim tekstom. O bogumilima pišu: Srpsko učeno društvo je 1865. godine napravilo natječaj na temu: bogomili u Bosni, kako bi njihovi povjesničari ispitali tu novu povijesnu nepoznanicu koja je u tom periodu dobila svoj značaj u Bosanskoj povijesti, a Srbin-pravoslavac iz Zadra-Božidar Petranović vajni dr. dobi veliku nagradu u dukatima što im ''objasni'' da su to bili, niko drugi do pravoslavni. Knjiga se zvala:''BOGOMILI. CRJEKVA BOSANJESKA i KRJESTJANI''. Od tada, za sve Srpsko pravoslavne historike postade istina, da u Bosni u vjerskom smislu nije bilo, do pojave Turaka, ništa drugo osim nešto katolika i sve pravoslavni, a da, ako i neki od zapadnih historika piše ili govori o Patarenskom, kao nekom trećem-bosanskom narodu patarenske vjere, onda opet misli na pravoslavne. Historik koji i dalje podupire ove nebuloze je J. Fine u knjizi: ''Bosanska crkva, novo tumačenje''. Na ovakvu tvrdnju, o dvije religije, slijedi tvrdnja nekih Hrvatskih povjesničara da je islam prihvatan nakon ulaska Bosne u zajednicu islamskih država, te se islam pojavljuje kao treća religija nakon Turskog ''osvajanja'', a pristalice tog učenja su patareni-bogumili kao otpadnici od njihovog kršćanskog učenja. I onda, najnovija-blaža i od Bošnjake prihvaćena teorija o Bošnjacima kao bogumilskim vjernicima sa svojom Bosanskom crkvom, koji su do dolaska Turaka bili većinski u Bosni, ali su onda listom prihvatili islam. Bošnjački narod, a što je najgore i Bošnjački tumači povijesti, nikako da se oslobodi tog naturenog balasta; da je narod koji je na izvještačen način i krivovjerjem pokupio neka historijska prava na ovu Bosnu i postao i državotvoran. Zbog tih nametnutih stavova Bošnjak već dugo krvari i gubi svoje povijesne teritorije. Ovaj ''novi'' Bošnjak još nije, a izgleda i nemože, da prihvati najprirodniju činjenicu da je ovdje u ovoj našoj zemlji Bosni, od vajkada uvijek sa istim svjetonadzorom. Da je čitavo bosansko bitisanje on u njoj bio vladajući. Da ju je on formirao davno, početkom novog milenija, i to kao pripadnik vladajućeg državotvornog sloja ljudi koji su slijedili učenje o jednom Stvoritelju, a kako su ih zvali, je-posve nebitno, odbacujući idolatrijska učenja o Stvoritelju. A sve navedene protivuriječnosti u pogledu vjerskog učenja Bošnjaka, je iz razloga što je ovom 'novom' Bošnjaku naturana i na kraju i naturena iskrivljena povijesna činjenica- predrasuda; da je ostavio ''svoje'' kršćanstvo i prigrlio vjeru osvajača. Ta predrasuda je našem narodu naturana u zadnjih 160 godina, u periodu kada smo ostali u kršćanskom okruženju i u svakom smislu dosta obespravljeni. Kada nam je sve krojeno po njihovoj mjeri, pa i naša povijest. Sve to, imalo je itekako odraza i na skorašnje Bošnjačke historičare-istraživače, a sve iz razloga jer su i školovani dobijajući takve informacije tako da su uvijek polazili sa tom predrasudom kao osnovom svog povijesnog učenja. Teško mi pada, da i oni podučavaju-školuju, na istoj osnovi-Bošnjake i to akademske građane i tako se slijed nastavlja. Sada je vrijeme, da se na sve te neadekvatnosti stavi tačka i da naša pokoljenja, barem što se tiče svoje historije, pođu slušati i učiti o sebi afirmativno i to istinski, a ne podcjenjivački i minimizirajući i sve na konstrukcijama. Dakle, vrijeme je da Bošnjak konačno pođe izučavati, a uz to i prezentovati svoju življenu povijest. Ali, za sve to treba imati i Bošnjaka sa razvijenom sviješću o sebi; o Bošnjaku, koji u svojoj Bosni nije tek tako slučajno nego da ju je on od vajkad po svom nahođenju i gradio. No, kako se stvari, po sebi, odvijaju, po svemu sudeći, i iz razloga kako se sporo razvija Bošnjačka svijest o samom sebi, do toga će nam biti najteže doći. U sve vjerujemo, ali u svojoj povijesti daleko smo od istine. Napisao sam da je onaj stari Bošnjak znao ko je i šta je i znao je na svojoj uzvišenoj vjeri islamu mobilisati svoje duhovno biće koje je njegovalo ljubav za svojim vatanom i žestoko ga braniti. Ovi neki, nazovi Bošnjaci i kao intelektualci nisu ni do koljena starom Bošnji koji je znao da klanja i to je bilo dovoljno da nije bio kolebljiv i znao je sa kim može u saf i ko mu je neprijatelj. Ono što smo dobili u naslijeđe od naših predaka, ne smijemo dalje rasipati. A rasipamo naš naslijeđeni vatan zahvaljujući i lošoj povijesti koju nam pisaše drugi, elminišući nas kao historijske vlasnike iz vlastitog vatana kojeg su stare Bošnje gradile i čuvale hiljadama godina. Ova dva naroda, koja sa nama dijele naš vatan, sa nama žive stoljećima i nisu nam pomagali kada smo ga u Srednjem vijeku branili od katolika. Prije 20 godina Bosna je napadnuta od njena druga dva naroda potpomognuti od istih komšijskih naroda i nekako se odbranismo, tako da danas imamo to što imamo. Međutim, njihov motiv za otimanje naše zemlje bio je povijesnog karaktera. Učeni su da je Bosna povijesno njihova i to i danas uče, ali ne vide je kao zemlju Bosnu nego kao dijelove njihovih matičnih nacionalnih teritorja. Sva ta njihova povijesna učenja su na krivotvorenoj-izmišljenoj povijesti. Iz tog razloga, zagovornik sam jedino interpretacije istinite povijesti koju je Bošnjak živio u svojoj Bosni. Do nje će biti nešto teže doći, ali naći će se nove snage koje će to uraditi zbog sebe, ali i svojih potomaka. Svjestan sam, da će proteći dugo vremena da se dobijene predrasude odbace, ali mi je želja da naše potomstvo uči svoju istinsku povijest koja je zametnuta na Evropskom tlu prije dvije i više hiljada godina. Takođe, želja mi je da se naši potomci diče time da su jedan od dva Evropska naroda čiji su predci vjerovali u jednog Boga- Stvoritelja, da je upravljao svojom Bosnom, a da nije morao mijenjati zemlju rođenja, (drugi narod su Albanci) kao što se dešavalo sa ostalim Evropskim narodima koji su bili monoteisti, ali su morali pod prisilom mijenjati zemlju svojih pradjedova i bježati u zemlje gdje je musliman bio dominantan ili ostajati i prevjereni pod stalnom kontrolom suda inkvizicije. Stari Bošnjak je imao strategiju i znao je kako se suprotstaviti nakani kršćana o progonu. Mogao je to da planira, jer u Bosni je bio vazda dominantan i imao vlast. Dakle, Bošnjak je Bosnu vazda gradio i branio, a Bosna njmu bila vazda trpeza koja ga je hranila. Pojam: bogomili-bogumili tj.sama riječ, kojom je trebalo označiti jednu sasvim različitu religioznu skupinu ljud koja je djelovala u Srednjem vijeku u Bosni, a koja se od kršćana razlikuje po svom učenju o Stvoritelju, uveo je Rački. Do tada su u katoličkoj literaturi oni nazivani katarima ili patarenima, a uz taj naziv išao je počesto diskreditirajući termin heretici. 1853.godine Štampana je knjiga; '' Šematizam'' od fra Bakule u kojoj on tada piše da je Bosna bila: ''...zaražena od jeresi Maniheja i Patarena'', dok u kasnijem svom pisanju iz 1867. za Bosanske patarene on ima naziv bogomili. Papa Urban II Bosnu naziva: ''Tvrtkova Bosna patarenska'' Nada K. ''Povijest Bosne'', str. 238. Rački, ih je 1867.godine, pišući svoju raspravu:'' Bogumili i Patareni'' nazvao; bogomili prema njihovom stavu i kako su sami sebe nazivali, kada je u pitanju vjerovanje. Po njima: Onaj narod, koji Božija svojstva ne pripisuje živom biću, dakle, koji vjeruje u jednog Boga-Stvaraoca svega, je narod koji je Bogu mio. Smatrali su da su oni, Bogu mili-dragi iz razloga što pravilno interpretiraju Božije stvaranje i sebe su, u odnosu na kršćane, nazivali bogumilima. U vremenu prije 60-70 godina mogla se čuti izreka od starog Bošnje da su muslimani Bogu dragi, da su oni Božije mile (Božiji narod). Bošnjaci su samo u relacijama monoteista nazivani bogumilima i onda kada su sami, drugima, predočavali svoje učenje o Bogu. Tek u kasnijim historijskim proučavanjima taj naziv za Bosanske predhilafetske vjernike biće konstantno rabljen od svih onih koji su pokušali dati svoj doprinos u razobličavanju njihovog vjerskog učenja. Inače, već sam napomenuo da su ih kršćani u ranijim razdobljima prije nego što ''postadoše'' muslimani nazivali patarenima ili katarima uz skoro obavezan dodatak heretici. Za patarene, katare, husite i ostale kršćanske krivovjernike, prema katoličkim povjesničarima, ostala je i prihvaćena tvrdnja da su svi oni kršćanskog dualističkog učenja i da su prema tome krivovjernici, a da su progonjeni iz razloga što Isusa nisu prihvatali za Boga. Tu istu teoriju, kršćanski povjesničari su zastupali kada su u pitanju bili i Bosanski bogumili. Međutim, patarena, husita, katara nema više u zemljama u kojima su živjeli: Francuska, Italija, Švicarska, Češka... i tvrdnja o njihovom načinu vjerovanja-krivovjere nije se ni provjeravala, ali bogumili ostadoše u svojoj Bosni i kada se ukaza prilika dolaskom islamske vojske u Bosnu, oni više nisu bogumili nego muslimani. Dakle, bogumili-naziv koji su nosili Bošnjaci kao vjernici u predhilafetskoj Bosni je trajao koliko se rabila ta historijska činjenica-rasprava o njima i koliko je trebalo da se bogumili dovedu u kontekst ostalih krivovjernika. Kako bogumili nisu kršćanska sekta i kako su ulaskom Bosne u Balkanski Islamski Komonvelt postali svi muslimani tvrdnja o njihovom krivovjerju je samo pokušaj na krivim povijesnim činjenicama u Bosnu uvesti kršćansko krivovjerje. Inače, sama riječ-bogumil je kovanica iz dvije riječi: Bog i mio. Taj termin, među pravoslavnim historicima prvi počinje koristiti dotični B.Petranović. U dotadašnjoj srpskopravoslavnoj historijskoj literaturi oni nisu ni imali susret sa tim pojmom, jer ga je tek koju godinu prije, u Hrvatskoj, promovirao Rački. I u pisanju, koristili su nepravilan oblik te riječi bogomili, mada to nije mijenjalo suštinu značenja. U kasnijim povijesnim analizama bogumilstva, ovaj pojam postaće općeprihvaćen i u evropskim povijesnim krugovima. Mnogi, povjesničari koji su se bavili ovim, za njih, fenomenom, olahko su dolazili do stavova o vjerskom učenju bogumila. Prije svega, komparirajući vjersko učenje bogumila sa patarenima koristili su falsifikovane dokumente i pisanja nekih crkvenih lica koja u mržnji prema istima nisu ništa pohvalno napisala za patarenske vjernike. Ovi su im pripisivali koje-kakve zablude koje patareni pa ni bogumili uopće nisu koristili u svom vjerskom učenju i iz tog razloga –pripisivanja zabluda, kasniji historičari utvrdiše da je bogumilsko učenje kršćanska hereza-dvojno učenje o Stvaranju. Tako, da iz razloga nepoznavanja patarenskog učenja o Bogu, mnogi su izmišljali njihovo vjersko učenje. Bogumili su postali internacionalni historijski problem pa su o njima počeli u prošlim stoljećima pisati mnogo Evropski povjesničari. Jedni ih povezuju sa pavlićanima, drugi sa maniheizmom, treći sa mazdeizmom, jedni opet sa mitrizmom i nema u koje ih kao krivovjerne kontekste neće dovoditi, a samo da bi potvrdili njihovo krivovjerje, a oni nikada nisu bili kršćanski dualisti i od vajkada su bili monoteisti , a od VII stoljeća islamiti. Do nas dođe i tvrdnja, da su naši predci sljedbenici učenja Bugarskog popa Bogumila i po njemu se kao prozvaše bogumili. Bosanski bogumili se mogu povezati sa Bugarskom i sa vjerovanjem Bugarskog naroda, ali kao muslimani, jer su u Bugarskoj od vajkad, kao i u Bosni bili muslimani i saradnja je bez daljnjeg, postojala. Da su bogumili, vjerovanjem neka kršćanska sekta-dualisti, to je kršćanska neistinita povijesna činjenica i to u nemogućnosti prihvatanja istinite činjenice da su bogumili vjerskim učenjem bili monoteisti. Naši predci-bogumili, mogli su za sebe da kažu, da su pravi hristjani, mada taj termin muslimani ne koriste, ali nije u protivriječnosti sa islamskim učenjem, uzimajući da su i sami sljedbenici učenja Isaa a.s. kao Božijeg vjerovjesnika, a ne Isusa kao Boga, kako ga predstavljaju kršćani. Za bogumile je važio prefiks: ''pravi'' za razliku od onih koji Isusa poimaju kao Bogočovjeka, koji bi za bogumile bili ''krivi'' krstjani. Prema svemu dostupnom, od samog nastanka povijesnog pitanja; ko su bogumili, do bogumilskog utapanja u muslimane, bogumili su protežirali vjerovanje u jednog Boga-stvoritelja svega, jer to je jedini logički slijed monoteističkog učenja. Biti u krivovjrju, a onda prihvatati masovno islam nemože biti masovna pojava, jedino pojedinačna. Njihov, a time i naš-jer Bošnjaci su bogumili, put do spoznaje o Bogu, išao je preko onih ljudi kojima je Bog darivao tu moć da mogu, na najbolji način, objasniti kako i sam puk može doći do spoznaje o Božijem jedinstvu, te da Bogu, nikada, i ni u kojoj situaciji ne pridružuju nešto ili nekoga što će tu pojavu poistovijetiti sa Stvoriteljem, a bili su to poslanici među kojima i Issa a.s. Isaa a.s. nije svoje poslanstvo temeljio, na tome, da je on Božiji sin u biološkom smislu, niti da, po toj logici, bude Onaj koji stvara. Nakon Isaa a.s. smrti, njegovo učenje o Bogu-dobijena Objava-bazirano na humanitarnoj osnovi, je prihvaćeno a najbliži sljedbenici poznati kao apostoli-njegovi učenici, su kroz Evanđelja nastojali da svoj stav prilagode njegovom učenju i kao takva su preporučavali narodu. U dva Evanđelja, mogu se naći i tvrdnje da je Isaa poistovjećen sa Stvoriteljem, ali u njima je bilo i drugih različitosti i zato je trebalo sva Evanđelje koja su Isaa tretirali na isti-sličan način, objediniti u jednu Knjigu koja je i urađena koncem IV stoljeća. Tu knjigu poznajemo kao Bibliju. Međutim, u kršćanskom nastojanju da Biblija bude, za njih, i aksiomatski izgrađena mnogi stavovi Isaovog učenja nisu u potpunosti prihvaćeni, između ostalog i to; da je on samo čovjek i Božiji Vjerovjesnik, a prihvaćeni su stavovi iz navedenih Evanđelja; da je Isus Božiji sin i da je Isus Bogočovjek sa svim svojstvima Stvoritelja. Za razliku od monoteističkog stava da je Bog-Stvoritelj svega, kod pristalica Biblije došlo je do izmjene u najbitnijem stavu, a to je učenje o Stvoritelju. Biblijom se Isus ostvaruje kao Apsolut, kao Bogočovjek, što će u kasnijim periodima u potpunosti promijeniti svjetsku religioznu sliku. Dakle, Biblija-kao prihvaćena objava od kršćana, temelji se na Svetotrojstvu, a ne na monoteizmu i to će biti najveći kamen spoticanja između monoteističkog-bogumilskog učenja i Svetotrojstva. Poistovjećujući Isusa sa Stvoriteljem, pristalice ovog učenja, prema bogumilskom shvatanju, čine najveći grijeh i time ne pripadaju onima koji uče o Božijem jedinstvu. Poznate su činjenice, da su bogumili uvijek upućivali kritike na njihovo učenje. Takvo učenje spada u idolatriju, tako; da bogumili to ne prihvataju, ali prema istima nisu bili nasilni jer su pored njih mogli da žive u miru i toleranciji i sa takvim vjerskim učenjem. Dolaskom Fatiha u Bosnu, a na poziv naših predaka-bogumila, on izdaje Ahdnamu katoličkoj zajednici u Bosni, čiji su pripadnici, i do tada, nesmetano živjeli sa bogumilima, ali su bili u znatnoj manjini. Bogumili, nikada nisu progonili niti na bilo koji drugi način ugrožavali neistomišljenike, a dokaz je; da i kada su i brojčano nadmoćniji i na drugi način bili jači, kao što je slučaj u Bosni, da su pored njih živjeli i oni drugi koji su o Stvoritelju imali svoje učenje. I znao se bogumilski stav, stav poznat još od Davuda a.s.: ''Nama naša vjera, njima njihova, mi nismo nikada vjerovali u ono u što oni vjeruju, a oni ne vjeruju u ono u što mi vjerujemo.'' Kada kršćanski historici pišu o vjerskom učenju: katara, alibigineza, patarena, bogumila, husita, pavlićana, babuna i ne znam kako su ih sve nazivali, bez obzira gdje su egzistirali, onda izvode tezu, odatle i tvrdnju, da su sve te nabrojane grupe kršćanske sekte. Pitam se, samo, na osnovu čega? Kako neki povjesničari bogumilsko učenje vide kao učenje pavlićana, ali kao dualističkog kršćanskog učenja pokušaću negirati te tvrdnje. Jedna od bitnih činjenica je i ta; da učenje o Svetom Trojstvu, a to je osnova kršćanskog učenja, nije bilo u svom začetku u potpunosti prihvaćeno od naroda, je primjer antiohijskog episkopa Pavla Samostatskog čiji su sljedbenici nazvani pavlićanima. Djelovao je koncem III stoljeća. Svi kršćanski historičari, koji pišu o učenju pavlićana, tvrde da je to kršćanska dualistička sekta. Međutim, svi se slažu da u svom učenju pavlićani nisu ispoljavali učenje o Svetom trojstvu nego o Božijem jedinstvu. Na osnovu čega je i to onda kršćanska sekta? Zašto takav naziv kada je njihovo učenje monoteističko? Pavle je za Issa (Isusa) tvrdio da je rođen kao čovijek od majke Merjem koja je imala začeće bez muškarca. Dakle, da Isus figurira kao ljudsko rođeno biće, jer je rođen od majke Merjem i da u njemu nema nikakvog božanstva. Govorio bi : ''Ja ne znam šta je ''riječ Božija'' ni šta je ''Sveti duh.'' Većina nepristrasnih istraživača, među njima i kršćani Arapi koji su istraživali i analizirali Pavlovo religiozno učenje tvrdi da je njegovo učenje u suštini pa i o Isusu bilo kao kasnije islamsko učenje. Zaključuju, da je Pavle monoteista i da je po njemu Bog samo Jednota. Od kuda, onda, da se učenje Pavla može nazivati kršćanskim učenjem kada se očituje da je to monoteistički pristup vjerovanju? Da su pavlićani kršćani je očita obmana. Isto tako, kada je riječ o ostalim ''heretičkim'' grupama: patarenima, katarima, alibigenezima, husitima, hugenotima, babunima i slično. Nigdje nikakvog traga o dualističkom učenju ovih ''heretika'', do jedino u kršćanskoj literaturi, tako da slobodno može stajati konstatacija: da su o njihovom vjerskom učenju korištene činjenice koje nisu istinite nego u svrsi uklapanja u historijska gibanja koja su odgovarala kršćanskoj povijesti, a koja se nisu živjela. Poređenja pavlićana i bogumila sa ostalim grupama mogu se povezati kada je u pitanju njihov pristup vjerovanju, jer prema svim saznanjima i jedni i drugi su monoteisti, ali se ne mogu upoređivati niti izjednačavati kao kršćani dualist, jer to nisu bili. Da bi kršćanski historici dokazali, da su svaka od nabrojanih grupa kršćanska sekta, izvode se neadekvatna učenja o njihovom vjerovanju. Svi postojeći dokumenti iz kojih bi se mogao nazrijeti njihov stav o učenju su zapaljeni, a u dokazivanju njihove hereze koriste se dokumenti iz sudskih inkvizicijskih kancelarija. To su mahom optužbe inkvizicije o kršćanskom krivovjerju zbog kojih optuženi moraju biti kažnjeni. Dotični su optuženi kao kršćanski razvratnici kao heretici, a da ni sami nisu znali zbog čega su suđeni, jer je bilo bitno optuženog optužiti za krivovjerje zbog kojeg je slijedila smrtna kazna. U ostvarivanju svojih ideološkopovijesnih ciljeva: ''Evropa je kršćanska''. Evropski kršćani-katolici predvođeni papom nisu birali, ni načina, a niti sredstva da bi postigli ciljeve. Prije svega, iz Zapadne ..nastavak...

..nastavak... Prije svega, iz Zapadne Evropi su nanajsvirepiji način prognali sve koji nisu vjerovali u Sveto trojstvo, a onda zatirali njihove tragove. Na Balkanu ostaju i dalje da žive muslimani. Njima sad povijesno treba izbiti tlo ispod nogu i onda se izmišlja: Objavljuju se kao prepisi, pisana djela kraljeva-Konstantin Porfinogenet da bi se na Balkan doveli Slaveni-kršćani a pravoslavlje uvelo kao vladajuća vjeru Srednjeg vijeka na šire prostore, tu su i teorije o katoličenju Hrvata. U predhodnim stoljećima, na Balkanu, po manastirima ili crkvama, pa i njihovim naučnim institucijama; arhivi Dubrovnika, Zadra i ostali izmišljaju se i pišu historijske rasprave od nekih izmišljenih ''starih'' historičara: Ljetopis popa Dukljanina, pa kao Savino pisanja o Muhamedu, pa Savina žitja od Teodosija i Domentijana itd. i sve se to dešava paralelno kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, jer i jednima i drugima je do Bosne i ne biraju načina kako i povijesno dokazati da Bosna nije Bošnjačka nego da je ili Srpska ili Hrvatska. Samo da čitaocu naznačim jedan apsurd: Srbi pravoslavci, kao, imaju u svojoj književnoj baštini staro povijesnoknjiževno djelo koje Sava piše o Muhamedu a.s.: ''Zakonopravilo o Muhamedovom učenju'' pisanja ovog djela naznačuju prelaz iz XII na XIII stoljeće. Po njima i njihovoj povijesti nema ni naznake da bi u tom periodu, u Srbiji, moglo biti muslimana, jer će, po njima, Islam doći tek kasnije, sa Turcima. Tamo, u to vrijeme, kao sa njima djeluju bogumili koje će oni prognati u Bosnu. Da bi Sava, ili bilo ko, pisao o Muhamedu i Islamskom zakonu mora dobro da poznaje tu vjeru. Ako je sve onako kako oni pišu o muslimanima, odakle će onda Sava znati nešto i još pisati o Islamu kada te pojave, u tom periodu u Srbiji, po njima uopće nema i čemu onda tolika pozornost? Onoga čega nema, pa ni nagovještaja, kako uopće pisati o tome i zašto pisati? Kakav interes? Kako se može, o onome čega nema, nešto i znati o tome, a da ne kažem još i studiozno pisati? Dakle, s tog aspekta bio bi to historijsko-književni pamflet iz skorijeg perioda nepromišljenog autora. Ako pak uzmemo da je Sava poznavalac Islama, jer je kao pisao o islamu, onda se on sretao sa Islamom u svom okruženju, pa slijedi da su; oni bogumili koje je njegov otac progonio u Bosnu- doista muslimani, a to njihovi povjesničari ne pišu. Situacija dijametralno suprotna. Dakle, samim pisanjem o islamu Sava nas dovodi u poziciju da Islam inkorporiramo u Savino okruženje XII stoljeće, ili ako Islama nema u tom okruženju onda je pisanje o Islamu skorašnji plagijat. U Dubrovačkom arhivu, kao ima i dokument u kome se ''čuveni'' gost Radin obraća Mletačkoj državi da mu ona obezbjedi sklonište za njega i njegovih 50-60 sljedbenika u slučaju da Turci okupiraju njegovu Bosnu. Ovaj ''dokument'' koriste neki povjesničari da dokažu da Djed Bosanske crkve nebi bio u milosti Turaka, da je dakle njegovo učenje kršćansko i zato traži da mu se obezbjedi boravak-sklonište u njihovoj državi. Ova ličnost, gost Radin, je izmišljena od strane falsifikatora koji su imali pristup Dubrovačkom arhivu, jer i onaj testament, koji je kao na njegovo ime, je vakufnama hercega Kosače koja je nakaradno prevedena i pripisana gostu Radinu. Gost Radin je izmišljen u cilju potvrde veze između kršćanske hereze koju je on kao zastupao i ''Bosanske crkve'' u kojoj je kao djelovao. I iz tog razloga trebalo je za povjesničare-analitičare; sve što je vezano za Gosta Radina biti kršćansko pa i herceg Stephan Kosača, jer mu je on kao bio kancelarijski pisar? Za hercega se zna da je bio inicijator ulaska Bosne u Komonvelt Islamskih država, da je svog najmlađeg sina Ahmeta poslao na vojnu izobrazbu u Istanbul kako bi kao Bošnjak-musliman branio svoju Bosnu i din od kršćana, a ovi falsifikatori ga vežu preko Radina za kršćanstvo. Sva ta pisanja i povijesne konstrukcije o Bosni i njenom narodu koje pišu kršćanski historici, jedne opcije, niko i ne provjerava, osim ako to ne odgovara onoj drugoj opciji. I tu se malo izprotivureče i nepristrasni čitalac zaključuje: da bi, i sa jedne i sa druge strane, konstrukcija trebala da bude povijesna činjenica. Niko od kršćanskih povjesničara to i ne provjerava, jer im takvo pisanje- povijest odgovara, a ovi drugi, među njima i Bošnjaci, opsjednuti ''autoritetom'' pisca ili škole, jer kao oni to potkrepljuju dokumentima, sve to prihvataju kao istinu, a da se sve nije odvijalo ni blizu predočenom i onda naša djeca uče gluposti, sami o sebi. Falsifikuju se povelje, ako ih ima, dodajući kršćansku simboliku; povelja Kulina bana, povelja bana Ninoslava, povelje kralja Stjepana Ostoje itd. Svi originali koji su odavali duhovnost tih ljudi, a nisu mogli pretrpjeti falsifikate su uništeni. Iz istih razloga su i u našem okruženju: Hrvatska i Srbija, uništavani i vanjski sakralni objekti tih ljudi; džamije, turbeta, greblja, hamami i slično. Ako je neki originalni dokument i ostao-preživio paljevine onda je on, u kasnijem periodu, preveden ili dotjeran prema kasnijoj potrebi. To su razni dokumenti, a posebice vakufname koje su pisane na arapskom jeziku. Jedna od njih je najvjerovatnije i vakufnama hercega Stephana Kosače, koja je ostala u Kosačinoj džamiji u Dubrovniku, a onda je krivotvorena, kako sam već napomenuo, u testament Gosta Radina. Na postojeće dokumente ubacuju se lažni nepostojeći simboli, prevode se vakufname, koje su ostajale u džamijama ili islamskim institucijama ali projektovano, na način, kao da ne pripadaju dotičnoj prognanoj civilizaciji. Ponuđeni prepis takvog dokumenta, a niti prijevod ne odgovara činjeničnom stanju. Čak se u radionicama kuju, vrlo primitivno sa uočljivim nedostatcima i novci sa likovima svetaca i simbolima koje katari, bogumili ali i drugi ''heretici'' ne poznaju i ne prihvataju. Sve je usmjereno na to da se dokaže, da su svi gore nabrojani, bili kršćani, ali sa nakaradnim učenjem najčešće kao dualisti, što je notorna neistina i najteža zabluda i zato su bili u kršćanskoj nemilosti, a da je vlast kroz sva stoljeća bila kršćanska. Odatle oni falsifikovani novci i katolička, ali i pravoslavna izmišljena krunisanja. Svi oni, koje kršćani potvaraju za koje-kakva krivovjerja i herezu, su živjeli u zemljama, u kojima trenutno žive kršćani. Sada ih tamo nema, jer su protjerani, a tamo gdje su nastavili da žive, nastavili su da vjeruju u jednog Boga stvoritelja svega, kao muslimani. Ko su to danas, iz te njihove povijesti, Bosanski katari-patareni-bogumili ? Nametnutom tvrdnjom, da su bogumili dolaskom Turaka prihvatili islam, kao nestalo je bogumila u Bosni ali i ostalim krajevima gdje su se zapažali, je tvrdnja koju promovišu Bošnjački povjesničari. Povijesna je činjenica: U Bosni su ostali potomci Bosanskih bogumila, jer su povijesno oni Bosanski žitelji. Ostali su u Bosni, jer ih kršćani nisu uspjeli protjerati, kao što su u Srednjem vijeku prognali, pobili i prevjerili sve patarene-heretike iz Zapadnoevropskih država, one koji su imali vjerovanje isto kao bogumili. Bogumili su ostali u svojoj Bosni jer su se znali organizovati na višem nivou, državnom nivou. Dakle, imali su svoju državu Bosnu organizovanu na teokratskom principu. Imali su svoje vođe. Imali su svoju vjeru-islam. Kao takvi su ušli u Zajednicu Balkanskih Islamskih država i zajedno još 4 stoljeća odoljevali kršćanima. Iz navedenog može se izvesti zaključak; da su bogumilske vođe bili mudri, vojno sposobnii nadasve domoljubi jer su svoj bogumilski narod dobro vodili i znali se oduprijeti Evropskim kršćanima kada su ovi zaprijetili njihovom biološkom uništenju svojim odlukama iz Mantove iz 1459. godine. Te godine papa Pio II sa svojim kardinalima i kraljevima donio je odluku da se hereza, koja je u Bosni i Hrvatskoj, mora uništiti, a sam se trebao staviti na čelo te vojne. Njega su preduhitrile Bosanske gazije, koji su predvodili svoj bogumilski narod i ušli u savez sa ostalim Balkanskim muslimanskim državama i spriječili nakane Pija II i njegovih katoličkih kraljeva. Oni u svojoj povijesti u konkretnom slučaju govore o Turskom osvajanju. U tom periodu Turska nije ništa osvajala nego je Bosna ušla u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta iz svojih bezbjednosnih razloga. Ko su danas potomci Bosanskih bogumila? - To nisu bosanski katolici, jer su katolici kojih je dakle, u tom periodu bilo u Bosni, dobili od Fatiha Ahdnamu i mogli su da djeluju u svom katoličanstvu kako su željeli i nisu morali mjenjati vjerovanje. - Nisu ni pravoslavci, jer su bogumile pravoslavci Srbije, kao prognali iz Srbije u Bosnu, pa kako će onda bosanski bogumili biti pravoslavci. -Potomci bosanskih bogumila su njeni Bošnjaci. Oni su i danas bogumili jer pravilno interpretiraju Božije stvaranje. Potvrda ovim stavovima su odluke katoličkog vrha iz Mantove, jer je bogumile kao heretike, trebalo prognati iz Bosne, a Bosnu uključiti u katoličku Evropu. Bosanski bogumili su tada ušli u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta i u Bosni više nema bogumila nego muslimani. Udruženi Evropski katolici su u tom periodu, ali i kasnije, progonili muslimane iz Evropskih država. Katolici su Evropske muslimane u svim mogućim situacijama u Srednjem vijeku uvijek nazivali hereticima, a kako su i Bosanske bogumile nazivali hereticima, zaključujemo da su i Bosanski bogumili muslimani. I u kasnijem izlaganju, posebno, kada se radi o Hrvoju, predhodna tvrdnja imaće svoju potvrdu. A sada pitanje: Je su li sa sociohistorijskog aspekta bogumili, ako nisu bili muslimani, mogli od ''osvajača'' prihvatiti njegovo vjersko učenje i to u stopostotnom omjeru, tako da ih ulaskom Bosne u Islamski komonvelt u potpunosti nestane utopivši se u muslimane? Jasno je, da se to uz sve okolnosti i obrazloženja nije moglo na taj način odvijati. S tog aspekta to nije objašnjivo. Zašto onda takva teorija? Suština je u nametanju i prihvatanju nametnute-lažne tvrdnje da je u Bosni vladalo krščanstvo, da je uz njihove pravovjerne bilo i hereze, te da su bogumili bili dualisti-kršćanska sekta, a ne monoteisti i otuda sva ova njihova naglabanja o bogumilima i njhovom vjerskom učenju. Trebalo je dokazati da Bosna nije njenog bogumilskog-monoteističkog-muslimanskog naroda, nego da je bila katolička ili pravoslavna sve u zavisnosti ko nam obrazlaže, a da su je Turcu okupirali i da su tada njeni heretici prigrlili Islam. Eto, to su te konstrukcije koje i ovi naši Bošnjački povjesničari prihvataju i samo nas bacaju dublje u glib iz kojeg se teško iskoprcati, jer oni i dalje podržavaju nakaradnosti o nama. Povijest je pokazala, da nakon ulaska Bosne u Islamski komonvelt, više niko ne spominje u Bosni bogumile. Sada su oni za sve muslimani. Nije zabilježeno u nekom od dokumenata da ima tih 'krivovjernika' i u kasnijem periodu. Ali, od komšijskih historičara koji su kao bavili se Bosnom i njenom poviješću, kada u predhilafetsku Bosnu nikako ne mogu ubaciti kršćansko vladanje, slijedi nova negacija Bošnjaka i njihovog kontinuiteta u Bosni. U ovom periodu naši negatori serviraju novu teoriju o Turskom osvajanju i prisilnoj islamizaciji Bosanskiog naroda. Zar nije jasno, barem Bošnjacima, da sve ono što je pisano od strane negatora o predhilafetskim Bošnjacima onim bogumilima, ali i ono poslije, samo povijesno izmišljanje i ujdurma koja je trebala da Bošnjake duhovno okarakteriše kao kršćane dualiste, a da je Bosna kao zemlja bila vazda pod kršćanskom vlašću. A to nije bilo nikada do 1878.godine, dok nismo potpali pod Austrougarsku vlast. Kada analiziramo; o svim tim različitim naglabanjima-pisanjima o heretičkim grupama naroda od strane katoličkih historika, mora se prihvatiti činjenica, da su o njima-hereticima i njihovom učenju pisane izmišljotine, a da su se svi oni svojim učenjem, dakle, svi gore nabrojani koje je progonila katolička crkva, razlikovali samo u osnovi vjerskog učenja od katolika, a to je u pitanju Stvoritelja. Bili su monoteisti, a ovi su ih sve nazivali hereticima, jer su tako nazivani u crkvenim dokumentima. Slijedili su učenje: da je Bog jedan, da nije rođen, niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom. Odbacivali su idolatriju i kršćanske simbole i sebe uzimali kao one koji su Bogu mili-dragi. To tzv. heretičko vjersko učenje koje negira Isusa kao Boga, razlikovalo se od Svetotrojskog učenja katolika i iz tog razloga bili su nepoželjni za katolike i trebalo ih je progoniti, ako ne milom ono silom, kao što se i desilo. Kršćani su njihove progone obrazlagali krivnjom da ih sam Bog Isus kažnjava jer ga ovi negiraju. Nakaradno učenje o ''hereticima'', i dan-danas, podržavaju i promovišu historici iste opcije te ako se neko suprotstavi njihovom učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide, od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina, koliko u tim njihovim ..nastavak...

Baksuze, ja zivim u Pruscu i mogu ti reci da onima koji piju, psuju i tuku se njima treba zabraniti i dolazak u Prusac uopste. Djevojka sam od 21 g ali nikada za Ajvatovicu na stari grad ne idem bas iz tog razloga. Danas je bilo ljepota cuti i vidjeti ove turke koji skupa sa svojim zastavama nose i nase. Bilo je ljepota upoznati se sa nacelnikom grada Akhisara koji je o nama pricao sve najbolje, i na temi o Srebrenici on se rasplakao. Akhisar se prije i Prusac zvao tako da ce se dva Akhisara ja mislim pobratimiti. A oni koji Ajvatovicu dozivljavaju samo kao provod, njima nije Bog dao mozak da razmisle, niti srce pa da osjete i dozive ljepotu.

@ bosanka , vjerovatno ono ima i finu stranu price , ja samo kazem ono sto sam ja dozivio , i zbog tog ne bi vise dosao nema sanse , organizacija je 0, meni je zao , jer je to najvece muslimansko doviste u Europi i to treba da bude na najvecem nivou

svaka cast bosanka92