Inkluzija je prioritet za ulazak u EU: Koliko kao društvo želimo prihvatiti drugačije od sebe
Sanela Jaganjac iz Tuzle prva je inkluzivna učiteljica u Bosni i Hercegovini, a prije 24 godine u svoj razred u Osnovnoj školi Simin Han je prihvatila učenike sa smetnjama u razvoju. U to vrijeme rad u procesu socijalnog uključivanja netipične djece sa sobom je nosio brojne izazove.
Kao nastavnica razredne nastave, skupa s tadašnjim direktorom škole Osmanom Hasićem Jaganjac je morala uvoditi nove metode vezane za inkluziju u nastavu, a izrađivali su i pravilnike te udžbenike. Sve su počeli ukidanjem segregacije u školama, dovodeći netipične učenike pod krov svoje institucije.
"U samim počecima inkluzija je bila samo mapirana, ali ne i realizovana u Bosni i Hercegovini. Uz pomoć UNICEF-a Osnovna škola Simin Han je dobila priliku da bude prva inkluzivna škola u našoj zemlji, a zbog svojih specifičnosti sistema inkluzivne nastave morali smo početi poluintegraciju te smo djecu s teškoćama u razvoju uključivali u vještine, odnosno u redovna odjeljenja, gdje su pohađali muzičko i likovno obrazovanje, domaćinstvo te tjelesni odgoj", kaže Jaganjac u razgovoru za Klix.ba.
Izazovan period
Ovakav model rada trajao je dvije godine, a s obzirom na to da u tom periodu u Tuzli nije bilo defektološkog kadra, Jaganjac je morala proći kroz dodatne edukacije kako bi mogla adekvatno odgovoriti na potrebe djece koja su dolazila s različitim teškoćama, socijalnim okruženjima i navikama. Skupa s roditeljima i djecom pronalazila je i neke nove metode rada.
"Prva inkluzivna odjeljenja dobili smo 2000. godine te su samim tim u redovna odjeljenja išli i učenici s teškoćama u razvoju. Tada je rad bio izuzetno težak, jer stručnih osoba nije bilo. Vi kada dođete u razred, kako biste radili s određenom djecom, želite maksimalno iskoristiti njihove mogućnosti, ali tada nailazite na zid, jer niste stručni za taj rad. Međutim, razvojem tadašnjeg Defektološkog fakulteta i dovovođenjem novih snaga, konkretno stručnih osoba, inkluzija je postala svjetliji primjer u obrazovanju", ističe Jaganjac, koja je 2000. godine učestvovala i na razmjeni inkluzivnih nastavnika u Španiji.
Kroz svoje zalaganje, osim učenicima, Jaganjac je benefite nudila i roditeljima. Kako nam kaže, željela je očevima i majkama, grubo navedeno, pružiti dva sata odmora, jer oni kontinuirano brinu o svojoj djeci, što je veoma odgovorno.
"Vi da biste pokrenuli proces inkluzije u jednoj školi, morate imati i podršku unutar te institucije, shvatajući inkluziju kao nešto što je dobro za svu djecu. Korist od svega toga imaju i djeca iz redovne nastave, jer ako ono u prvom razredu nauči razvijati empatiju prema drugima koji su drugačiji, sa sobom nosi bogatstvo koje je vrijedno za cijeli život", dodaje Jaganjac.
Iako je Bosna i Hercegovina ostvarila napredak u oblasti inkluzije, uz poboljšanje cjelokupnog sistema, njegove manjkavosti se dvije decenije kasnije ipak osjete, jer najveći problem i dalje predstavlja nedostatak stručnog kadra.
"Inkluzija bi u potpunosti bila funkcionalna tek onda kada bismo u školama imali dovoljan broj defektologa koji će stručnu pomoć pružati djeci kojoj je ona potrebna unutar jedne obrazovne institucije. Naime, njih u škole i dalje primaju na osnovu broja djece koja su završila cjelokupan proces kategorizacije, dok oni koji su u procesu kategorizacije i dalje nemaju takvu potporu", ukazuje na probleme naša sagovornica.
Problem je i taj što se većina obrazovnih procesa razvija po principu rada "od projekta do projekta", koje uglavnom finansiraju inozemne organizacije.
"Sistem prepoznaje inkluziju, imamo je i na papiru, ali je za istraživanje to koliko je danas zaista imamo u školama. Djeca s teškoćama ne smiju biti samo broj, već individua kod koje će se potrebe maksimalno ispoštovati koliko mogu. Bez obzira na svoje intelektualne mogućnosti, svako dijete zavređuje da bude uvaženo, paženo, ukrašeno ljubavlju te da mu se prema konvencijama o pravima djeteta ispoštuje sve ono što je potrebno za njegov fizički i psihički razvoj", naglašava Jaganjac.
Osim adekvatnog kadra, proces inkluzije podrazumijeva i materijalno-tehnička sredstava za netipične učenike koji moraju imati kutak za odmor, relaksaciju i igru, kao i određena didaktička sredstva koja su posebno prilagođena za svakoga od njih. Međutim, prema riječima naše sagovornice, toga nedostaje u bh. školama.
"Kod nas se kvalitet rada svodi na to koliko su učitelj i defektolog kreativni te koliko ulažu sebe u sve to. U BiH, nažalost, samo od toga zavisi uspjeh inkluzije. Uzaludno je čekanje da se to sve sistemski riješi, a koliko mi srca i duše unesemo u razred, toliki ćemo i odgovor dobiti", potcrtava Jaganjac.
Teški životni koraci
Socijalna inkluzija je izuzetno bitna za svakog čovjeka, a koliko je taj proces težak kod osobe s invaliditetom, najbolje zna Tuzlanka Adisa Kišić.
Nakon višegodišnje izolacije uspjela je prihvatiti život s neizlječivom bolešću, okončati započeti studij, dobiti priliku za zaposlenje i pokazati da i osoba u invalidskim kolicima može aktivno doprinositi široj društvenoj zajednici.
Kišić se kao 19-godišnja studentica na Filozofskom fakultetu u Tuzli suočila s teškom dijagnozom - multipla skleroza, koja joj je tada srušila sve snove, želje i planove. U trenutku su u njenom životu zavladali zbunjenost i strah, ali i suočavanje s novom realnošću u društvenoj zajednici.
"Kao neko ko nikada dotad u životu nije imao zdravstvenih problema i prepreka, našla sam se u realnosti u kojoj zajednica oko mene nije predvidjela moje postojanje. To grubo zvuči, ali zaista je tako, s obzirom na to da sam se nakon dijagnoze suočila s brojim preprekama i barijerama", prisjeća se Kišić, koja se danas, 21 godinu kasnije, otežano kreće te koristi invalidska kolica kako bi bila što samostalnija.
Teška dijagnoza autoimunog oboljenja, koje je poznato kao "bolest s hiljadu lica" te spoznaja da ju je ona u potpunosti okovala, Kišić je odvela u potpunu izolaciju od javnosti. Kako kaže, izbjegavala je sve "normalne" stvari koje treba proživljavati svaka mlada osoba, uz misli da je bezvrijedna, beskorisna...
Ali, laganim koracima, uvidjela je da je njeno razmišljanje sasvim pogrešno. Život je uzela u svoje ruke i grčevito se počela boriti za svoje bolje sutra. I u tome uspijeva pokazujući svu snagu koju posjeduje.
Kako nam priča, proces inkluzije u samom početku nije bio nimalo jednostavan, ali je prva i ujedno najveća prepreka koju savladava. Integraciju u društveni sistem započela je nastavkom ranije započetog školovanja. Priča nam da u obrazovnom sistemu na prepreke nije nailazila, ali su problem predstavljale predrasude šire društvene zajednice.
"Naš mentalitet je i dalje takav da ne prihvata drugačije od sebe te iz straha i neznanja robuje stereotipima. Jedini način da se odupremo tome je da budemo vidljiviji u društvu, ali tu nailazimo na začarani krug, jer ne možemo biti vidljiviji ako nam nije omogućen životni prostor za kretanje i bez fizičkih barijera, kako bismo živjeli adekvatno i ravnopravno s ostalima. To su male stvari koje meni stvaraju velike probleme, poput nepostojanja rampi za osobe sa invaliditetom, nepropisno parkiranih automobila o kojima vozači ne razmišljaju i slično", navodi Kišić.
Nasuprot svim teškoćama s kojima se suočavala na putu inkluzije, njena istrajnost, vedrina i pristupačnost doveli su je do toga da danas i sama doprinosi razvoju šire društvene zajednice. Zaposlena je u Informativnom centru za osobe s invaliditetom "Lotos" u Tuzli na poziciji asistentice za informiranje i odnose s javnošću.
"Radim, aktivna sam i poseban je osjećaj kada možete živjeti od svoga rada. To je jedan dostojanstven i kvalitetan život. Sistem u kojem živim i dalje nema dovoljno sluha za osobe s invaliditetom, ali u centru u kojem radim nastojimo nametnuti izmjenu zakonskih regulativa, trudimo se zagovarati poštivanje naših prava i uspijevamo ostvariti uspjehe. Naravno, to su mali koraci, ali da ništa ne radimo ne bismo se mogli ničemu nadati", ističe Kišić.
Bolji položaj ranjivih kao ulaznica u EU
Poštivanje ljudskih prava u velikoj mjeri utječe na samopouzdanje svih ranjivih kategorija društva, a poboljšanje njihovog statusa predstavlja i ulaznicu Bosne i Hercegovine pod okrilje Evropske unije.
Naime, Evropska unija je dom najravnopravnijih društava u svijetu te pruža najviše standarde radnih uslova i široku socijalnu zaštitu. Vodeći se Evropskim stupom socijalnih prava, koji su proglasili Evropski parlament, Vijeće Evropske unije i Evropska komisija 2017. godine, Evropska unija je u potpunosti posvećena inkluziji osoba ss invaliditetom, tako što reafirmiše njihovo pravo na podršku dohotku koji im omogućava dostojan život, usluge koje im omogućavaju da učestvuju na tržištu rada i u društvu te radno okruženje prilagođeno njihovim potrebama.
Iz Delegacije Evropske unije u BiH za Klix.ba kažu da su poboljšanje zaštite i uključenosti ranjivih grupa jedan od ključnih prioriteta na putu naše zemlje ka EU, utvrđenih u mišljenju Evropske komisije o zahtjevu zemlje za članstvo.
Kako poručuju iz delegacije, poboljšavanje socijalne uključenosti osoba s invaliditetom zahtijeva ozbiljan angažman bh. vlasti na različitim nivoima, kako bi zemlja ispunila standarde EU, ali i svoje postojeće međunarodne obaveze.
"Uprkos robusnom zakonodavstvu protiv diskriminacije, osobe s invaliditetom u BiH i dalje se suočavaju s ogromnim izazovima kada je riječ o pristupu obrazovanju, tržištu rada, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj pomoći. Istovremeno, vlasti u zemlji generalno ne raspolažu sveobuhvatnim podacima o osobama s invaliditetom. Veoma mali broj javnih zgrada ima omogućen pristup za osobe s fizičkim invaliditetom", navode iz Delegacije Evropske unije u BiH.
Nadalje, prema njihovom stavu, naša zemlja nema jedinstvenu definiciju invalidnosti te je podrška osobama s invaliditetom ograničena i zavisi o uzroka invaliditeta, pri čemu osobe s ratnim invaliditetom (ratni vojni invalidi i civilne žrtve rata) imaju prioritet nad ostalim osobama s invaliditetom. Djeca s invaliditetom su među najmarginaliziranijim i isključenim grupama u društvu te se suočavaju s brojnim izazovima.
"Zbog zastarjelog zakonodavstva, osobama s invaliditetom mogu biti uskraćene pravne sposobnosti putem sudskog procesa, čime se krši Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koju je BiH ratifikovala. Ista situacija je i s nedobrovoljnom dugoročnom institucionalizacijom osoba s invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite, gdje je Evropski sud za ljudska prava utvrdio kršenja prava na slobodu i sigurnost osoba s invaliditetom koje su institucionalizovane i zadržane u ustanovama socijalne zaštite protiv svoje volje. Trenutni sistem socijalne zaštite u BiH primjetno je sklon institucionalnoj skrbi, dok usluge unutar zajednice koje bi omogućile neovisan život osoba s invaliditetom nisu dovoljno razvijene niti imaju dovoljnu podršku", dodaju iz Delegacije Evropske unije u BiH.
Iako su oba bh. entiteta usvojila strateške okvire za unapređenje prava i statusa osoba s invaliditetom, jasno je da preostaje mnogo posla kako bi se u praksi poboljšala socijalna uključenost osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Iz Evropske unije poručuju da su spremni podržati, ali i raditi s vlastima u ovoj veoma važnoj oblasti za put zemlje ka EU.
Trumpov zet korak bliže gradnji stambeno-poslovnog kompleksa u centru Beograda
