Inkluzija slijepe i slabovidne djece "na prosjačkom štapu"
Aleja Bosne Srebrene i Ulica Ramiza Salčina u naselju Nedžarići jedina su mjesta u Sarajevu gdje redovno na ulici možete vidjeti grupu ljudi kako hodaju uz pomoć bijelog štapa.
Vjerovatno je to i jedno od dva takva mjesta u BiH, pošto se Zavod za slijepe i slabovidne nalazi još samo u Derventi. Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, smješten u Nedžarićima, također je i osnovna i srednja škola. Nastavni plan i program je potpuno prilagođen onome u redovnim školama, kao i udžbenici.
Iako zakon u potpunosti dozvoljava da se slijepa i slabovidna djeca upišu u koju god školu žele, većina takve djece pohađa školu u u tom centru. I oni koji idu u redovne škole, u centar dolaze radi različitih vrsta podrške - od naslovima bogate biblioteke na Brajevom pismu pa do treninga orijentacije i kretanja. U centar po savjete dolaze i roditelji, ali i nastavnici iz redovnih škola koji u svojim odjeljenjima imaju slijepu i slabovidnu djecu.
"Roditelji i djeca imaju puno pravo da izaberu u koju školu žele da idu. Naša društvena uloga je da svakom djetetu koje ima probleme sa vidom pomognemo sa školovanjem. To se najčešće dešava školovanjem ovdje u centru, ali već 15 godina ide i u pravcu podrške djeci koja idu i u druge škole, a imaju problema sa vidom. To je model koji je u nekim slučajevima lako izvesti, ako su djeca bliže nama, onda to može biti češće i redovno. Ako su dalje, to je već teže, ali je naravno moguće, samo zahtijeva veći stepen organizacije", kaže Damir Ovčina, direktor Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo.
Iako je inkluzija dokazano bolja za svako društvo, ali i zahtijeva visok stepen svijesti i tehničke organizacije, vlasti u Kantonu Sarajevo ne čine puno da bi ona bila moguća.
"Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo je donijelo Zakone o predškolskom odgoju i obrazovanju, Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, Zakon o srednjem obrazovanju kao i Zakon o visokom obrazovanju u kojima se jasno tretiraju djeca, učenici i studenti sa teškoćama u razvoju kao i pristupi koji se trebaju koristiti kako bi se njihovo obrazovanje odvijalo u skladu sa individualnim mogućnostima i sposobnostima. Resorno ministarstvo prati provođenje svih aktivnosti koje se koriste u radu sa djecom, učenicima i studentima, kao i aktivnosti koje su sastavni dio Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom", rekla je savjetnica ministra za predškolsko, osnovno i inkluzivno obrazovanju u Kantonu Sarajevo, Nihada Čolić
U Nacrtu Zakona o udžbenicima u Kantonu Sarajevo, potrebe slijepe i slabovidne djece i odraslih se spominju samo na tri mjesta, bez ikakvih dubljih analiza njihovih potreba.
"Nacrt Zakona o udžbenicima je u procesu javne rasprave i postoje prijedlozi, primjedbe i sugestije kojima će biti unaprijeđen i u kojima će se uzeti u razmatranje i udžbenici pisani na Brajevom pismu", kaže Nihada Čolić.
Jedino mjesto gdje se izrađuju udžbenici na Brajevom pismu je Centar za slijepe i slabovidne, koji ima poseban odjel za izradu knjiga. Udžbenici su sadržajno prilagođeni redovnim školama, ali iz objektivnih razloga nisu potpuno identični.
"Udžbenici nisu identični, niti trebaju, niti mogu biti. Knjigu na Brajevom pismu uopšte nije lako napraviti. Beletristika još i nije neki problem, ali udžbenik matematike ili hemije je dosta teško napraviti. Objektivno govoreći, nije lako ni tečno čitati takve udžbenike", kaže Damir Ovčina.
Amir Ganić je otac Imrana koji ima kombinovane poteškoće. Koristi invalidska kolica, na jedno oko ne vidi, a na drugom ima oštećenje mrežnice, unutarnje ovojnice oka, zbog čega nosi naočale visoke dioptrije. Imran pohađa šesti razred osnovne škole u Centru za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu. Iako je u početku odbijao, uz pomoć njegovih roditelja i ljudi u Centru za slijepu i slabovidnu djecu, Imran je ipak krenuo u školu. Nastavni plan i program je u potpunosti prilagođen njegovim mogućnostima. Učenje se zasniva uglavnom na verbalnoj komunikaciji sa roditeljima i nastavnim osobljem.
"Naš mentalitet i naše shvatanje je sadaka sistem, po principu zašto će takvoj osobi bilo šta. U svijetu postoje metode rada, čak i u našem susjedstvu, sa tom populacijom, dok je kod nas to još uvijek na nivou 50- ih, 60-ih godina. Nažalost, fabrikuje se taj kadar i dan-danas, i logopedi, i defektolozi, i psiholozi i ljekari, a jedino čega nema je vrijeme za našu djecu. Nemamo te rane detekcije poteškoća kod djeteta, koja bi još i prije osnovne škole mogla pomoći djetetu da razvije kognitivne sposobnosti, i ono kada dođe do osnovnoškolskog obrazovanja već je izgubilo puno vremena. Tu bi trebao čitav tim stručnjaka da radi i sa roditeljima i sa djecom, ali to su sporadični incidenti kada naiđete na takvu osobu, koja vas razumije i želi da vam pomogne", govori Amir Ganić.
Roditelji nisu ni pokušali Imrana upisati u redovnu školu. Nakon što je bio pola godine u predškolskom odjeljenju u Centru za slijepu i slabovidnu djecu, procijenili su da bi mu tu rad sa manjim brojem djece bio puno korisniji za njegovo učenje.
"U redovnoj školi još uvijek postoji taj nekakav odbojan stav, iako deklarativno podrška postoji. Naša djeca očekuju više senzibiliteta, a pitanje je koliko će nastavnik u redovnoj školi objektivno moći da se posveti mome djetetu. Nakon pritiska nevladinog sektora i stranih institucija, ministarstvo je odlučilo dovesti asistente, ali neće da obezbijede sredstva za te ljude, i to tretiraju kao zapošljavanje novih ljudi što je potpuna besmislica", kaže Ganić.
"U Hrvatskoj prije nekoliko godina također nije bilo novca za asistente, da bi se ispostavilo da Evropska unija ima projekat od osam miliona eura za finansiranje asistenata, dok sami ne iznađu novac u budžetu za tu svrhu. Sada je evo i kod nas stvorena mogućnost asistenta, ali će taj asistent svaka dva-tri mjeseca da se mijenja. To je igranje sa sudbinama te djece. Ja to doživljavam kao vrijeđanje identiteta tih osoba", dodaje Imranov otac.
Socijalna radnica u Centru za slijepu i slabovidnu djecu, Samija Bajramović, smatra da svi roditelji mogu puno naučiti od Amira Ganića i njegove porodice, jer njihov stav gradi i stav okoline prema djetetu. Samija Bajramović je i sama osoba s oštećenjem vida. Do petog razreda je bila u redovnoj školi, da bi zatim prešla u Centar za slijepu i slabovidnu djecu. Kako kaže, tu je stekla neophodno samopouzdanje koje joj je kasnije pomoglo da završi i srednju školu i fakultet.
"U redovnoj školi je stalno bilo neko dokazivanje, borba i napetost, iako sam imala učiteljicu koja mi je puno pomagala. Kad sam došla ovdje, svi su bili slični meni tako da sam mogla biti opuštenija. Na fakultetu sam bila sigurna u sebe i imala odlične odnose sa kolegama, iako to baš i nije bilo tako od prvog dana. Svi imaju malo predrasuda prema osobama s oštećenjem vida, ali kada oni vide da ti postižeš odlične rezultate, da tvoj hendikep nije nešto zbog čega bi ti profesor popuštao, onda te prihvate. Uglavnom, treba puno rada i truda. U svakom slučaju, mislim da su veliko bogatstvo obrazovnog sistema i redovne i specijalizirane škole, jer djeca imaju razne potrebe, za neke je bolja redovna škola, a za neke i nije. Mnogi naši učenici nisu iz Sarajeva, i šta im onda mogu ponuditi tamošnje redovne škole. Uvijek je dobro da postoje dvije opcije, da se može odabrati u svakom pojedinačnom slučaju", kaže Samija Bajramović.
Nedostatak sistemskog rješenja pitanja inkluzije i jeste najveći problem onima koji su iz manjih gradova i sela. Adin Čebić je iz Zavidovića i od šeste godine je odvojen od roditelja kako bi pohađao školu u Centru za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu. Tu se školovao 12 godina i još uvijek tu živi, ali sada kao student treće godine Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, smjer software inžinjering.
"Kad sam trebao da upišem osnovnu školu bilo je polemike s mojim roditeljima da li da upišem redovnu školu ili specijalnu, i roditelji su odlučili da upišem specijalnu što se na kraju pokazalo jako dobro, iako sam bio odvojen od roditelja. Takva njihova odluka je kasnije donijela neke dobre posljedice na moj život. Sada sam na fakultetu i mogu reći da se odlično snalazim, prihvaćen sam kao jednak od strane studenata. Različite su potrebe i različite su mogućnosti, moj jedini problem je umanjen vid, pa mi je lakše integrisati se u društvo. Diskriminacija postoji možda na prvu, postoje neke predrasude, ali mislim da je na nama koji imamo neku poteškoću da svojim ponašanjem, pristupom, radom, zapravo radom najviše, pokažemo da smo jednaki. Neko može biti i bolji, neko i lošiji, ne mora svaka osoba sa poteškoćom biti heroj neki, ima pravo da bude prosjek, da bude i lošiji i bolji", govori Adin Čebić.
Bilo bi dobro završiti ovaj tekst pozitivnom pričom Adina Čebića, da nije izjave savjetnice ministra za predškolsko, osnovno i inkluzivno obrazovanje u Kantonu Sarajevo Nihade Čolić, i to u trenutku kada su u pomenutom kantonu roditelji prinuđeni odabrati na kojem jeziku žele da njihova djeca pohađaju nastavu.
"Ravnopravnost među djecom postoji i uvijek će i postojati. Svi sudionici odgojno obrazovnog procesa trebaju i moraju uspostavljati sistem ravnopravnosti i graditi ga na način da svi imaju ista prava i da napreduju u skladu sa njihovim individualnim mogućnostima i sposobnostima", kaže Nihada Čolić.
U društvu u kojem se jedno misli, drugo govori, a treće radi, a sve po zakonu, ravnopravnosti još dugo neće biti ni za koga, a kamoli za djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju.
