Iranka u Srebrenici: Podržavamo sve potlačene, ali nam je BiH na prvom mjestu, hiljade bi dolazile da mogu

Vjerovatno se ne sjećate, mladi ste, šta se tada dešavalo u BiH, ali da li ste učili o tome, da li su vam stariji pričali?

Za vrijeme rata bila sam dijete, ali nedavno sam imala jednu situaciju gdje je jedna prijateljica pričala o Srbiji. Svi su reagovali na čudan način, ne znamo zbog čega, ali imamo neki čudan osjećaj. To je vjerovatno zbog slike koje imamo iz vijesti iz Bosne i Hercegovine. Mnogi koji su počeli čitati moju knjigu nisu uspjeli da je završe jer je tako potresna.

Da li se u školama u Iranu govori o ratu u BiH? Znamo da je usvajanjem rezolucije o Srebrenici, koju je podržao Iran, to sada veoma bitno pitanje.

Uči se o tome šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Zna se da se desio rat, da su bosanski muslimani bili pod agresijom. Djeca u Iranu uče da se podrži svako nad kime se vrši represija i nasilje. Nekada je to bila Bosna, sada Gaza. Izgleda da je svijet zaboravio šta se desilo u Srebrenici, pa se to sada ponovo dešava u Gazi. Jako je bitno da ne zaboravimo šta se desilo u Bosni i sada Gazi.

Kada je riječ o vašoj knjizi, mnogima je zanimljivo da se na perzijskom piše o ratu u BiH. Možete li nam reći nešto o samoj knjizi?

Uvijek kada čitamo književnost o ratu, vidimo da je muški dio zastupljeniji, da se više o njemu priča. I kod nas se piše o tom "muškom" dijelu rata. Kada sam istraživala i pisala, pročitala sam da su mnoge žene molile da budu ubijene, da ne završe silovane. Znate, kada se pojavio ISIL, napravila se slika da su svi muslimani protiv žena, i mnogi su to pripisivali Islamu, a svijet zaboravlja da su sami muslimani bili žrtve nečega sličnog u Bosni. Imala sam potrebu da naglasim da zločin nema vjeru; zločinac nije ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac. Silovanja u BiH su se dešavala sistematski, kao ratna taktika. Shvatila sam da moram stajati na strani istine i da je moja obaveza pričati o tome. To su bile nevine žene koje nisu ni smjele da pričaju o tome. One koje su pričale dokazale su da su jako hrabre, i naša je dužnost da to širimo.

Da li biste voljeli da se vaša knjiga prevede na bosanski jezik i da ljudi ovdje to pročitaju?

Ako postoji zainteresovanost bh. javnosti, naravno da bih voljela da bude prevedena. Ne znam kakva bi bila reakcija javnosti da neko ko nije iz BiH piše o zločinima, ali bi mi bilo drago ako bi neko htio da je objavi. Nama se čini da mnogi ljudi u BiH ne žele da pišu o ratu, a kod nas se kaže da ako ne čitaš historiju, ona ti se ponovi. Naša je dužnost pričati o tome i voljela bih da se u Bosni više priča o tome, i u porodici i u školama. Bilo bi mi drago da ovo o čemu sam pisala dođe i do jedne žene koja je spomenuta u knjizi. Neka zna ta žena da je nekome negdje u svijetu bilo bitno šta se desilo ljudima u Bosni i Hercegovini.