"Za ovu deceniju koliko živim kao osoba koja je HIV pozitivna mnogo toga se izdešavalo kada je riječ o kvalitetu i mogućnosti života i opstanka kada boluješ od AIDS-a. Ustvari, desilo se u svijetu koji ide krupnim koracima naprijed u dijagnostici, liječenju, poboljšanju kvaliteta življenja i destigmatizaciji osoba koje imaju bolest od koje i ja bolujem. Kod nas su ti pomaci slabo primjetni.
To je u skladu s ekonomsko-političkom problematikom našeg regiona, naše zemlje tačnije, a oni koji su najviše pogođeni su ustvari i oni koji su najranjiviji. A mi to jesmo, jer bez dijagnostike i terapije, kao i podrške za to nadležnih ustanova, neću moći tražiti razumijevanje vas koji ovo čitate. Prosto, jer me neće biti, bit ću mrtav! To je teško mirenje sa sudbinom kada znam, a znam, da samo nekoliko sati vožnje odavde, četiri sata npr., pacijenti koji su HIV pozitivni mogu živjeti svoje živote, rade normalno kao i svaki drugi čovjek koji nema ovu nesretnu infekciju.
Da li je takvo nešto moguće i kod nas? Moguće je, a sa samo malo dobre volje onih koji odlučuju o tome. Da li vjerujem u bolje sutra? Pa onoliko koliko i svako od vas koji ovo čita vjeruje u vaše bolje sutra! S jednom velikom razlikom, mi nemamo izbora! Jer smo bolesni i nismo lošiji ljudi jer smo HIV+. Ne zaslužujemo mi da umremo, kako mnogi misle, to što se desilo, jer smo po nekom smislu "nemoralni"... Iznenadili biste se kako se to desi... na način na koji ne možete ni da pomislite!
Svijet ide krupnim koracima kada su u pitanju medicinska istraživanja i njega bolesnika. Prosto biste se iznenadili! I nama, kao i drugim teškim bolesnicima, savremena terapija znači ne samo život, nego kvalitetan život.
I da još dodam, kako ovo što pričam ne bi bilo previše crno ili sivo, ima ovdje dobrih ljudi, kvalitetnih ljudi koji čine sve da nam pomognu. Pokušavaju oni, ali oni prema kojima su njihovi glasovi upućeni okreću glavu. A zašto, pa znate i sami!“
Ovo je pismo jednog od naših sugrađana, osobe koja živi s HIV-om, napisano povodom obilježavanja 1. decembra - Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a.
Dalibor Miholjčić, psiholog i savjetnik za osobe koje žive s HIV-om u UG Akcija protiv AIDS-a, koji svakodnevno radi s ljudima koji žive sa HIV-om i AIDS-om, kaže da slično razmišljaju svi koji žive s ovom bolešću, da se plaše i da su ogorčeni.
"I ime Udruženja radim na Klinici za infektivne bolesti UKC Republike Srpske, viđam se s našim klijentima svaki put kada dođu na kontroliu ili po svoju terapiju, što je najčešće svaka tri mjeseca. Premda najviše razgovaramo o svakodnevnim, životnim problemima, osjećaj straha i stida od otkrivanja HIV statusa, te stigmatizacije i diskriminacije česte su teme naših razgovora", ističe u razgovoru za Klix.ba Miholjčić.
A upravo stigma i diskriminacija u vezi s HIV-om su najveće prepreke uspješne prevencije širenja virusa, te osiguravanja njege, podrške i liječenja osoba koje žive s AIDS-om. Uzroci stigme i diskriminacije su najčešće nedostatak tačnih informacija i nerazumijevanje bolesti, ali i mitovi i zablude o HIV/AIDS-u, njegovom postanku i prenosu, nivou strahova vezanih za seksualnost, te činjenica da još uvijek ne postoji lijek koji bi HIV u potpunosti izbacio iz organizma.
Zbog ovakvog stava osobe koje žive sa HIV-om gube samopouzdanje i samopoštovanje, a javlja se i strah od otkrivanja HIV statusa u javnosti.
"Često reakcija zajednice na otkrivanje HIV statusa bude izolacija ili gubitak radnog odnosa, što znatno može utjecati na zdravlje i kvalitet života osoba koje žive sa HIV-om", pojašnjava Miholjčić.
Dodaje i da postoje informacije i istraživanja koja pokazuju da osobe koje žive sa HIV-om često budu diskriminisane i stigmatizovane i od samih zdravstvenih radnika, do granice da odbiju pružiti neophodnu zdravstvenu uslugu i njegu. To je, naglašava naš sagovornik, potpuno neprihvatljivo, jer se od zdravstvenih radnika najviše očekuje da uz svoje znanje i nediskriminatorne stavove utječu na smanjenje negativnih stavova i kod opće populacije. Najteže posljedice stigme i diskriminacije su nedostupnost neophodne njege i liječenja, ali i podrške koju inače ugroženim i bolesnim pružaju rodbina, prijatelji i okolina.
"Kada neko oboli od bolesti koja nije stigmatizovana, okolina iskazuje empatiju, pružaju podršku i pomoć. Ovakav vid podrške u potpunosti izostaje u slučaju osoba koje žive s HIV-om, naprotiv, ideja da HIV status bude otkriven socijalnom okruženju izaziva najveći strah, te se stoga ljudi plaše otići na testiranje", pojašnjava Miholjčić.
Na pitanje šta mi kao građani možemo učiniti, kaže da se možemo informisati o HIV-u i AIDS-u, putevima transmisije, legislativi, protokolima... možemo se truditi da upotrebljavamo pravilnu, nediskriminišuću i nestigmatizirajuću terminologiju. Možemo svi razmisliti o svojim stavovima i predrasudama i raditi na promjeni onih koje škode drugima, možemo prestati osuđivati i pokušati razumjeti.
Izdato narandžasto upozorenje za sutra: U nekim dijelovima se očekuje pola metra snijega
Istražili smo: Koliko košta održavanje Octavije 2.0 TDI i 1.5 TSI do 100.000 kilometara?
