Ispovijest žrtve mine: Pomišljao sam na samoubistvo, a danas imam djecu i bavim se stočarstvom
"Skidali smo mine kada sam stao na jednu. Tada sam ostao bez desne potkoljenice, dakle, ostalo mi je samo šest centimetara ispod koljena. To je za mene bilo traumatično iskustvo. Imao sam tek dvadeset godina, imao sam svoje dječačke snove koji su bili prekinuti. Tada sam mislio da za mene nema života, da više nikad neću potrčati. Teško mi je i danas kad se sjetim toga", s uzdahom priča Đukić.
Prva pomisao mu je, priznaje, bila ona najgora.
"Tada sam pomišljao čak i na samoubistvo. Bio sam još neoženjen. Međutim, volju da živim dalje dobio sam u zvorničkoj bolnici. U posjetu mi je došao čovjek koji još od onog drugog rata nije imao nogu. On je živio u mom selu i znao sam da nema nogu, ali do mog mozga to nikad nije došlo, do tog trenutka. Ležao sam u bolesničkoj sobi kada je on došao i rekao mi da cijeli život nema nogu, ali da je uprkos tome nastavio živjeti. Tek tada sam shvatio šta mi govori. Nakon toga je sve bilo lakše. Ljekari su mi ugradili protezu i nekako sam nastavio živjeti", nastavlja Đukić.
Njegov život ubrzo je dobio smisao, kaže nam, sada već kroz osmijeh, kada se oženio i dobio troje predivne djece.
"Kada sam se oženio i dobio djecu, počeo sam da se bavim stočarstvom. Moj tata je srčani bolesnik, majka mi je također bolesna i shvatio sam da moram brinuti o njima, da su oni pali meni na teret. Krenuo sam u poljoprivrednu proizvodnju. Imao sam prvo 12 bikova, tri krave, da bih preko ovog projekta, na koji sam aplicirao, dobio plastenik od 300 kvadrata", priča naš sagovornik.
Njegov život se, ističe, za pedeset posto promijenio nakon što je aplicirao na projekt "Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH" i prošao.
"Zahvaljujući radu i plodovima tog plastenika, ja sam nabavio još jedan plastenik od 300 kvadrata. Sada je to već ozbiljna poljoprivredna proizvodnja. Ranije sam se dakle bavio stočarstvom i ratarstvom, a danas se bavim i povrtlarstvom. Treba, istina, dosta više rada, ali je veća i zarada", iskren je Đukić.
Naš sagovornik na kraju poručuje: "Danas radim najnormalnije, nemam poteškoća, naročito kad vidim svoju djecu i znam da sve što radim, radim za njih, odmah mi je lakše".
"Govorimo o sposobnostima žrtava mina i osoba s invaliditetom", poruka je projekta "Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH". Glavna postignuća ovog projekta koji finansira Evropska unija u iznosu od 380.000 eura, a implementira World Vision i Organizacija amputiraca UDAS, danas su prezentirana u Sarajevu.
Događaj je bio prilika da preživjeli od mina skrenu pažnju na izazove u procesu rehabilitacije i sveobuhvatnu podršku koju su primili kroz projekt.
Šezdeset najugroženijih osoba preživjelih od mina i njihove porodice iz 11 minama ugroženih općina u BiH dobili su socijalnu i ekonomsku podršku kao dio pomoći Evropske unije njihovoj punoj integraciji u društvo. Preživjeli od mina su nakon obuke o upravljanju malim biznisima dobili neophodnu opremu i alate za razvoj poslovanja i povećanje prihoda njihovih porodica.
Inače, u partnerstvu s Centrom za uklanjanje mina u BiH, projekt je razvio Akcioni plan za pomoć žrtvama mina u BiH 2019.-2025., koji je trenutno jedini dokument koji definira pitanja podrške žrtvama mina za period do 2025. godine, kada se od BiH očekuje da ispuni svoje preostale obaveze iz Konvencije o zabrani mina, uključujući i one koje se odnose na pomoć žrtvama mina.
Dva sela u Hercegovini organizovala humanitarni advent i prikupili 70.000 KM: "Jedva čekamo sljedeći"
