Između čekića i nakovnja: BiH između hrvatskih i srbijanskih Rafala
Hrvatska je od Francuske, kao ključnog proizvođača borbenih aviona u Evropi za 1,2 milijarde eura kupila 12 polovnih aviona Rafala, od čega je šest već dopremila i aktivno obučava vojno osoblje. Još dva Rafala u Hrvatsku stižu do kraja godine, a do proljeća 2025. preostala četiri.
Iako je riječ o polovnim avionima, Hrvatska će na njima imati pristup svim aplikacijama i opcijama koje se posebno reguliraju, čisto jer je članica NATO saveza.
S druge strane Srbija je prošle sedmice službeno potpisala ugovor sa Francuskom o kupovini 12 novih Rafala za čak 2,7 milijarde eura. No zbog NATO propisa Srbija kao nečlanica tog vojnog saveza neće imati puni pristup svim aplikacijama spomenutog tipa aviona.
No to nije toliko ni bitno u ovom trenutku, koliko širi kontekst priče o regionalnom naoružavanju. Treba istaći da je Hrvatska iskazala interes, a prema posljednjim informacijama dobila je i zeleno svjetlo za nabavku osam samohodnih višestrukih američkih raketnih sistema HIMARS.
Kakvu opremu nabavljaju Hrvatska i Srbija najbolje ilustrira podatak da naprimjer HIMARS u Evropi imaju još samo Ukrajina, koja ratuje s Rusijom te Poljska i Rumunija kao susjedi.
Kada je riječ o borbenim avionima Rafalima u Evropi ih osim Francuske (234) još imaju Hrvatska (12), Grčka (24) i sada će ih imati i Srbija u narednih 5-6 godina.
Ne treba zaboraviti da je prije Rafala Srbija počela jako mnogo ulagati u protuzračne sisteme. Kupili su šest ruskih raketnih sistema Pancir, zatim četiri kineska PZO raketna sistema FK-3, zatim francuske radare za nadzor zračnog prostora Thalesov GM 400 i GM 200. Nešto ranije kupili su od Kipra 11 jurišnih helikoptera Mi-35P.
U međuvremenu i Srbija i Hrvatska pričaju o vraćanju obaveznog vojnog roka. I mada se već skoro tri godine u Evropi govori o nekom novom poretku, o sve većoj potrebi ulaganja u sigurnost, postavlja se pitanje za koga se to Srbija i Hrvatska naoružavaju? Ko to može biti prijetnja? Kosovo Srbiji? Albanija? Bosna i Hercegovina?
Ko je Hrvatskoj prijetnja? Srbija? U svakom slučaju gotovo je nemoguće temu naoružavanja susjeda BiH posmatrati izvan političkog konteksta.
Kakva je onda pozicija BiH u procijepu dvije susjedne zemlje koje troše milijarde eura u naoružavanje? Možda se i jedni i drugi, kako je rekao Zoran Milanović naoružavaju za sedma dana fiktivnog rata. A možda i ne. Kakvu političku poruku šalju i jedna i druga zemlja prije svega BiH u političkom kontekstu, gdje i jedna i druga aktivno pokušavaju utjecati na unutrašnje političke procese. Srbija preko struktura iz bh. entiteta Republika Srpska, a Hrvatska preko HDZ kadrova koji gotovo pa vode glavnu riječ u političkim procesima u entitetu FBiH, ali i državnom nivou.
Kada se sagledaju razmjere naoružavanja Srbije i Hrvatske, priča o naoružavanju Oružanih snaga BiH postaje trivijalna. Što zbog političkog utjecaja u strukturama OSBiH, tako i zbog jako skromnih finansijskih sredstava, gdje je problematična i nabavka polovnih helikoptera, čak i doniranih. U Oružanim snagama BiH još je tema osnovna oprema vojnika, dok susjedne zemlje čak i u Evropi prednjače po potrošnji za naoružanje.
Šta takva BiH može uraditi i kako se postaviti između čekića i nakovnja s obje strane granice? Nekoliko je scenarija. BiH može biti komotna jer ima jake susjede, uz napomenu da susjedi ne pretendiraju na teritorij BiH. Drugo, BiH se može osloniti samo na NATO put i pod tim kišobranom tražiti zaštitu, iako će to članstvo uveliko ovisiti od srpske politike u BiH, ukoliko se budu slijedile procedure koje su se do sada slijedile.
I u konačnici, BiH može biti prepuštena sama sebi u scenariju gdje će samo iščekivati da susjedi, ako ne vojno, onda politički pokušaju ostvariti svoje interese uz konstantni pritisak i pokazivanje vojnih mišića.
