Između Duginovog euroazijanizma i Trumpovog pragmatizma: Kako će BiH definisati svoju (geo)političku budućnost?

Njegov meteorski uspon nije samo biografski kuriozitet već i simptom dubokih promjena u američkom strateškom promišljanju. Centralni vektor tih promjena kojim svjedočimo u prvim sedmicama djelovanja nove administracije i Bijeloj kući postaje redefinicija globalnih prijetnji: Rusija više nije primarna meta američke geopolitičke strategije, dok se Ukrajina sve više suočava s mogućnošću da joj SAD nametne priznanje teritorijalnih gubitaka i redefinisanu realnost podjele zemlje.

Ovakav razvoj događaja, dodatno produbljuje unutrašnju fragmentaciju evropskog kontinenta, koji je prije nekoliko sedmica bio ključni strateški partner, a nakon govora američkog potpredajednika JD Vance na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji to više nije, odnosno ne ono liberalno-demokratsko krilo Evrope. Liberalne evropske elite, nesigurne i razjedinjene, djeluju paralizovano pred nadirućom desnicom, dok istovremeno ruski politički establišment i evropske suverenističke snage s entuzijazmom pozdravljaju novu realnost.

Dekonstrukcija liberalnog poretka

Ideološki okvir koji sve više oblikuje ovaj novi poredak snažno odražava geopolitičke teorije ruskog filozofa Aleksandra Dugina. Njegova doktrina "euroazijanizma" temelji se na tvrdnji da je unipolarni, liberalni svijet predvođen Sjedinjenim Državama na ivici sloma. Istovremeno se rađa multipolarni poredak baziran na suverenim civilizacijskim blokovima (Rusija, Kina, islamski svijet, evropska radikalna desnica).

Dekonstrukcija liberalnog poretka, u tom okviru, podrazumijeva odbacivanje univerzalnih principa ljudskih prava i slobodnog tržišta, te formiranje alternativnog sistema u kojem bi američka dominacija bila svedena na minimum.

Duginov suverenistički pristup nastoji redefinirati globalne odnose tako da ključne sile, ujedinjene svojim antimodernističkim i antiglobalističkim stavovima, razbiju postojeće liberalne institucije poput EU-a i NATO-a. Pri tome, savezništvo Rusije s evropskim radikalno desničarskim strankama te azijskim silama poput Kine i Irana ima ključnu ulogu u eliminaciji anglo-američkog hegemonizma.

Iako Trumpova administracija ne djeluje svjesno u ideološkom okviru Duginovog evroazijanizma, određeni aspekti njene politike otvaraju prostor za parcijalnu realizaciju Duginovih koncepata. Trumpov skepticizam prema NATO-u, podrška evropskim radikalno desničarskim pokretima, američki izolacionizam i trgovinski protekcionizam slabe tradicionalne saveze sa zapadnoevropskim partnerima.

Svi ti elementi se indirektno uklapaju u praktičnu realizaciju Duginovog ideološkog okvira.

Ključna razlika između Trumpove i Duginove vizije leži u odnosu prema Kini. Dok Dugin vidi savez Moskve i Pekinga kao temelj evroazijske budućnosti, Trump Kinu doživljava kao glavnog rivala i nastoji stvoriti globalnu antikinesku koaliciju. To pokazuje da, uprkos određenim podudarnostima, američka strategija ostaje autonomna i ne uklapa se u potpunosti u evroazijsku paradigmu.

BiH u svijetu bez sigurnih saveznika

U ovom novom geopolitičkom kontekstu, Bosna i Hercegovina se suočava s krajem ere liberalnog intervencionizma i dolaskom perioda u kojem međunarodna pomoć više nije ni sigurna ni bezuslovna. Tradicionalni narativi bosanskohercegovačke vanjske politike, oslonjeni na očekivanje zapadne zaštite i intervencije i narativ o "proevropskom" sada se suočavaju s ozbiljnim ograničenjima. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste: šta uopće znači biti "proevropski" u ovom trenutku? Da li je Evropa Giorgie Meloni, Viktora Orbana, Roberta Fica i njihova politika identiteta, suverenizma, antimigracija i antiislamizma? Ili je to još uvijek ona stara Evropa slobode, jednakosti, radničkih sindikata i ljudskih prava?

Da li je M. Dodik svojom politikom političkog realizma, računajući na prolaznost mandata američkog ambasadora M. Murphya i američke liberalne i intervencionističke politike, gledao dalje od većine pro-bosanskih političara?

Koje su mogućnosti?

• Da li probosanske snage treba da se prilagode Trumpovoj administraciji i traže način da redefinišu svoje odnose s Washingtonom, čak i po cijenu kompromisa s novom američkom realpolitikom?

• Da li je čekanje na reakciju američkog institucionalnog aparata – sudova, birokratije i tzv. "duboke države" - racionalna strategija u nadi da će post-Trumpova Amerika revidirati trenutne trendove?

• Da li treba intenzivirati veze s evropskim liberalnim blokom koji je sve snažnije u opoziciji američkoj administraciji, iako sam taj blok pokazuje sve dublje unutrašnje slabosti?

• Da li Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, kao sistemske evropske sile, pod pretpostavkom da Evropa ostane na margini američkih interesa, mogu, odvojeno ili zajedno, ponuditi ikakvo geopolitičko mentorstvo BiH?

• Može li Bosna i Hercegovina graditi alternativne geopolitičke saveze s regionalnim silama poput Turske?

• Treba li koristiti diplomatsku moć Saudijske Arabije znajući za Saudijsko-američku diplomatiju prema BiH iz prošlosti ali i bliske relacije administracije D. Trumpa i kraljevske porodice?

• Da li treba otvorenije razgovarati sa službenim Beogradom i Zagrebom, te tražiti regionalne solucije za regionalne probleme?

• Da li je racionalno voditi politiku oportunističkog balansiranja - "merhaba čaršijo na sve četiri strane" - ili je trenutak da se jasno definiše dugoročna geopolitička orijentacija?

Odgovori na ova pitanja nisu ni jednostavni ni jednoznačni, a ni Evropa, ni proamerički režimi Bliskog istoka ne mogu ponuditi gotove modele.

No, u ovoj fazi, odgovori nisu ni ključni. Najvažnije su jasne formulacije pitanja. Jer bez njih, nema ni razumijevanja nove geopolitičke stvarnosti u kojoj Bosna i Hercegovina mora početi geopolitički misliti izbjegavajući emotivne oluje i hirove sentimentalnog moralizma koje nas nekontrolirano vuku po pučini naše društveno-političke stvarnosti.

Bosna i Hercegovina se suočava s vremenom u kojem više nije dovoljno oslanjati se na zastarjele paradigme i očekivati da će se geopolitičke silnice prilagoditi našim interesima. Ključno je što prije započeti ozbiljne konsultacije i strateško promišljanje, jer odgađanje ovih razgovora ne znači samo gubitak inicijative, već i rizik da će odluke o našoj budućnosti donositi drugi, bez našeg učešća".