Je li Jugoslavija danas jača nego dok je stvarno postojala?

Dobri međusobni odnosi

Pa, ipak, ideja o konstituiranju “balkanske šestorke“ ili skraćeno G6 (u kojoj bi bili Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija), a koju je dva mjeseca uoči 70. godišnjice nastanka bivše Jugoslavije predstavio crnogorski ministar vanjskih poslova Igor Lukšić, prilično je odlučno odbačena u cijelom regionu.

Novinari Anadolije istraživali su koliko ideja Jugoslavije zaista postoji na prostoru Zapadnog Balkana i šta je ostalo od države koja je trajala pola stoljeća?

Predrag Matvejević, ugledni književnik i filozof koji za sebe voli reći da je "bio i ostao jugosovenski orijentiran intelektualac" i jednako dobro se osjeća u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu i rodnom Mostaru, kaže kako "valja shvatiti da nakon svega što se dogodilo obnova Jugoslavije kao jedne cjeline nije moguća i iluzorna je".

"Moguće je između ovih naših republika uspostaviti vrlo tijesne odnose, vrlo duboke, prijateljske odnose u ekonomiji, u kulturi... Ja već vidim toliko poželjnosti u kulturi kod ljudi koje cijenim a kad neko iz Sarajeva, iz Beograda dođe ovdje u Zagreb. Beogradski teatar je bio ovdje nedavno, karte niste mogle dobiti deset dana unaprijed. Svi su me zvali, jer dolazi bosanski film. Bosna u svojoj nesreći, utučenosti proizvodi najbolje filmove u Jugoslaviji", govori Matvejević, te dodaje:

"Ima indikacija za dobre međusobne odnose. A što se tiče toga da bi se pravila nova Jugoslavija. Pa, ne mogu napraviti novu Hrvatsku koja stoji na nogama, novu Srbiju koja stoji na nogama, Sloveniju... Slovenci su krenuli dobro pa su pali. Pali su sa sedla svog konja. U Bosni znate kako to ide".

Urednik magazina Vreme iz Beograda Filip Švarm piše u povodu 70. godina od AVNOJ-a da "nijedna od odluka revolucionarne skupštine od 29. novembra 1943. više nije na snazi" i da "nema ni Jugoslavije".

"Ali, one buktinje sa grba prvi put okačenog u Sokolskom domu u Jajcu i dalje svijetle u tmini. Obasjavaju ljude i vrijeme u kome su narodi koje sve spaja, a gotovo ništa ne dijeli, krvavo izborili pravo na postojanje, dostojanstvo i samostalno odlučivanje o svojoj sudbini", podvlači Švarm.

Raif Dizdarević, bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ (1988–1989), ministar vanjskih poslova Jugoslavije (1984–1988), predsjednik Predsjedništva SR BiH (1978–1982) i predsjednik Skupštine SFRJ (1982–1983) u razgovoru za AA ističe vjeru da je "neizbježno poboljšavanje atmosfere saradnje dijelova bivše Jugoslavije".

Niti koje vežu države bivše Jugoslavije

"Bila bi iluzija misliti da se može obnoviti zajednička država. Moguće je postojanje i razvoj tog procesa prvo u bilateralnoj saradnji, a drugo u saradnji balkanskih zemalja u onim pitanjima u kojima imaju zajdničke interese. Tu će igrati određenu ulogu perspektiva ulaska svih balkanskih zemalja u Evropsku uniju (EU). Mada i tu ne treba imati iluziju da je to proces koji će se brzo odvijati i brzo donositi plodove. Treba doći do nekih dogovora ili rješenja da zemlje Balkana, našavši se u jednoj takvoj zajednici poput EU, imaju mogućnost i da unapređuju međusobnu saradnju u ekonomskoj oblasti prije svega", naglasio je Dizdarević.

Ugledni beogradski kolumnista Teofil Pančić, koji je kritičke i analitičke tekstove objavljivao u nizu listova i časopisa iz Srbije i sa ex-YU prostora, pita se da li je Jugoslavija danas živa?

"Na na 'kulturološkom' i uopšte 'simboličkom' nivou, stvarno nerjetko čini da je Jugoslavija danas jača nego što je bila u ona vremena kad nam se ukazivala u obličju države, pa je – ako ništa drugo – mnogima bio izazov da je krive za sve što im nije potaman u životu. Danas stvarni ili navodni krivci hoćeš-nećeš stanuju na drugim adresama, a ogorčeno retroaktivno krivljenje zlosrećne jugoprošlosti za sve naprosto je već gotovo sasvim iscrpljen motiv, dosadan Bogu i narodu, trajno zanimljiv još samo šačici nepopravljivih slučajeva, bilo gdje po jugohorizontali i vertikali", piše Pančić u nedavnom tekstu i poentira:

"Zanimljivo je to: preko dvije decenije od njenog krvavog i gnusnog raspada, država koje niti više ima niti postoje bilo kakve stvarne indicije da će je u sagledivoj budućnosti opet biti, izaziva ogromno interesovanje, pa makar i negativno, i to ponajviše kod – nacionalista".

Dizdarević podsjeća da su narodi Jugoslavije decenijama bili u zajedničkoj državi i da je ta država i nastala "udruživanjem interesa svih onih koji su je činili, jer je ''postojala svijest da je odbrana nacionalnih, pa regionalnih interesa naroda Jugoslavije moguća samo ako se udruže u jednu državu koja će posjedovati snagu".

"U jednom dugom periodu od 50 godina ta potreba zajedništva i ostvarivanja zajedničkih interesa i atmosfere zajedništva, koja će povećavati sigurnost, potvrđivala se. Bez obzira na tragičan način raspada Jugoslavije, ostali su interesi, te potrebe i čitav niz niti nastalih kroz historiju koji nas vežu", stav je Dizdarevića.

Osuđeni jedni na druge

Novinar i pisac Boris Dežulović slaže se sa srbijanskim kolegama koji smatraju da je, sudeći po svemu, Jugoslavija danas više živa nego dok je zaista postojala.

"To je paradoks kojega su opet razumniji ljudi mogli anticipirati i prije. Bilo je potpuno jasno da se Hrvatska ili Slovenija odvajanjem iz Balkana neće izdvojiti u nekakvu europsku širu priču. Nisu iz tog kruga izašli, oni su u njemu ostali. Nije nam, kao što se ovdje govorilo, bugarska književnost postala bliža od srpske, a engleska bliža od bugarske. Govorimo istim jezikom, tu smo osuđeni jedini na druge, u susjedstvu, i bilo je potpuno sumanuto očekivati da se između nas može rascijepiti nekakav veliki historijski ponor. To je nemoguće. Ne samo zbog tih rodbinskih veza, već jer smo naprosto upućeni jedni na druge u svakom smislu. Upućeni smo jedni na druge i kad kupujemo igrače za nogomet, kad kupujemo naftu, oružje i heroin. Tu smo svi najbliži", kazao je Dežulović.