Jedan od vodećih marketinških stručnjaka u SAD-u Saša Savić: Ne mogu shvatiti kako je narod u BiH toliko zadovoljan ničim

"Priča o romanu traje šest ili sedam godina. Prije šest godina sam se na Sarajevo Film Festivalu sreo sa Vukom Ršumovićem koji je režiser iz Beograda i napravio je film koji se zvao 'Ničije dete' i priča o djetetu koje je odraslo sa vukovima pa ga odgajali u Zemunu u Domu za napuštenu djecu. Ja sam davno na radiju na omladinskom programu izmislio priču da je nestalo dijete na Bjelašnici i da su skijaši vidjeli vukove i među njima što nije ni dijete ni vuk. Ta priča je bila slična i ja sam ga pitao šta bi za sljedeći film i on kaže da bi 'road movie'. Ja se sjetim da sam nekad počeo pisati priču u tom putu u Rumuniju i on mi kaže ti to moraš napisat, hajmo snimat film. Originalno je to trebalo biti filmska priča, međutim onda smo otišli svojim smjerom", govori Savić.

"Tokom korone, ove dvije godine nije bilo više vremena da se ovo uradi nego je bio drugi splet okolnosti, radili smo od kuće, tako da sam ja radio za firmu što plaća račune od devet do šest i onda pisao noćima i noćima", opisao je autor nastanak romana.

Savić govori kako je naučio da se uvijek okruži ljudima koji su dobri i koji mogu pomoći te da je sarađivao sa ljudima od Ozrena Kebe koji je bio prvi lektor, zatim Amerom Tikvešom, Sašom Hemonom i da je nakon toga p čelo lektorisanje i uobličavanje te je nastao roman.

"Ja sam cijeli život uspijevao da sebi dam neke ambicije koje su teške i nerealne i da dovedem sam sebe u belaj i onda da stisnem zube i to izvedem do kraja", pojašnjava Savić kao da je prvo njegovo djelo kao pisca roman.

Likovi su inspirisani bosanskim ljudima

Savić govori kako je knjiga inspirisana stvarnim događajima, ali je fikcija, ipak svi likovi naročito bosanski likovi su mozaik ljudi koje on nekada u životu negdje sreo.

"Roman jeste autobiografski, ali je autobiografski cijele generacije kojoj se u 1992. godini svijet okrenuo naopačke i mislim da će u tome smislu imati vrijednost", govori autor.

U liku Bobana ima dvadeset ljudi iz Bosne opisuje Savić glavnog lika romana i opisuje kako je kao dječak ljeto provodio na Drini u Bijeljini gdje je pokupio "seljačke logike" koje su drugačije, a da je uvijek posmatran kao gradsko dijete.

"To je mozaik bosanskog gazde koji je snalažljiv, koji je samouvjeren, ali u mom romanu je ultimativno neuspješan. Jedna od stvari koja se desi kad izgubiš sve, najteža stvar je početi razmišljati svojom glavom i početi razmišljati racionalno. Odbrambeni sistem ti nametne nerealne snove i sanjaš", pojašnjava Savić.

O tranziciji i bosanskom društvu

Roman Četvrta violina se po svojoj osnovi može opisati i kao tranzicijski napisao je u prikazu romana njegov urednik Amer Tikveša.

"Kad sam otišao odavde proveo sam šest godina u Pragu, putovao sam puno po istočnoj Evropi u sred tranizicije. Tamo je tranzicija bila ekonomska, tamo nije bilo nacionalizma, tamo je u većini zemalja kapitalizam zamijenio socijalizam ili kapitalizam. To je bila jedina barijera i komplikacija, ovdje su komplikacije veće. Nisam siguran da je tranzicija ovdje podjednako teška ili laka kao u drugim mjestima. Tamo nije bio problem da imaš ljude koji nisu htjeli da žive jedni sa drugim. Tamo se svodilo sa društvene na privatnu imovinu i sa jednog načina mišljenja na drugi. Država je bila osnova i platforma za ljude da prođe kroz tranziciju, ali imam osjećaj da je ovdje država barijera da se kroz tranziciju prođe", kaže Savić o doživljaju tranzicije.

Kaže da kada dođe u Bosnu i Hercegovinu vidi državu i ljude sa nevjerovatnim potencijalom, ali izgubljenim u varijantu komplikacija i da ne zna kako da iskoristi potencijal.

Na pitanje kako da se uradi marketinški "rebranding" Bosne i Hercegovine i povrati samopoštovanje Savić kaže da je dugo mislio da je to samo pitanje odluke, ali da mu se čini da su problemi dublji od toga.

"To narod mora promjeniti. Ja sam Česima objašnjavao da kod nas više ljudi nastrada na fudbalskoj utakmici nego kod njih za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kod nas taj inat i nezadovoljstvo bukne, ali nekako mi se čini da ne vidim neke organizovane, svi se gube u beskonačnim raspravama šta je bilo jučer. Rat, gubici život, šta se dešavalo među nacijama to je grozna jedna stvar i to će morati generacije da se od toga čiste. Prošlo je trideset godina i to me brine, što je izgleda vlastima cilj da se generacije vuku u ono što je bilo proteklih trideset godina umjesto da gledaju kako da ta generacija promjeni svijet", upozorava Savić.

Savić kaže kako je knjigom pokušao da da mali doprinos tome da se ne vodi oko rata. U knjizi govori od 1992. godini koja je po njegovom mišljenju možda i najdramatičnija godina u istočnoj Evropi, a roman ne spominje gotovo nikako rat.

"Knjiga počinje u mojem officu u World Trade Centru u New York i završava se na koncertu moje mlađe kćerke u Salzburugu. Sve ostalo je 1992. godina i opisujem jad i teškoću 1992. godine kada sam izgubio sve i dajem ljudima opis gdje sam sad i odakle sam krenuo da je to moguće. To nije sad ne možemo mi, možemo mi", govori Savić.

Promjena počinje sa malim

"Može se očekivati da će pametni i obrazovani i ambiciozni ljudi naći načina kao što ga nalaze, već ga i nalaze. Postoji golema firmi koje u Sarajevu rade za Ameriku i koje su sofistikovane. Kreiranje drugog mentaliteta, vjerovanja u sebe, značaja kvaliteta to će potrajati", smatra Savić.

Savić kaže da je svaka promjena u svakom društvu teška i da ljudi generalno nisu spremni na promjenu. Promjena je uvijek vezana za neku veliku ideju i cijeli svijet i kapitalistički svijet traži neku tranzicionu ideju, a da ovdje ne postoji i da se stranke trude da je ne bude.

"Ja ne mogu da shvatim kako je narod toliko zadovoljan ničim. Kad gledaš na Facebooku, Facebook slike ljudi u inostranstvu su planine, koncerti, pozorište, vidio nova mjesta na svijetu. Slike ovdje su najčešće sofra, svi sjede i puno hrane", priča Savić.

Ističe kako promjena počinje sa jednim čovjekom i da postoje manje mjesta u Bosni i Hercegovini, gdje postoje ljudi koji promovišu i očuvanje prirode i kulturne festivale, ali da sve počinje sa jednim ili dva čovjeka.

"Sa malim početi. Pogledajmo SFF koji je počeo u jednom kinu u sred rata. Počeo je sa Mirom Purivatrom, Izetom i Mujketom i tom rajom okolo koji su u nemogućim uslovima pravili nešto i to je sad jedan od najznačajnijih filmskih festivala. Prošlo je trideset godina od toga, ali negdje mora početi. To mora doći iz komšiluka", govori Savić.

Savić govori kako su nositelji vlasti nezainteresovani za upotrebljiva iskustva ljudi koji dođu u Sarajevo.

"Tokom festivala, dođe 100, 1.000, 10.000 ljudi koji svi imaju iskustva koja su upotrebljiva. Niko nas ne pita da pomognemo. Ne očekujem ja od Bosne finansijski ništa, ali evo došao je Hemon, došao sam ja, došla je gomila mojih prijatelja koji vode IT kompanije u svijetu, svi sjedimo pijemo čašu vina i odemo. Nijedna stranka nije pitala kako bi vi", zaključuje Savić.