Kako je BiH 1992. dobila zastavu s ljiljanima: Cilj je bio izbjeći etničke podjele i naglasiti obnovljenu državnost
U svome radu “Grb i zastava BiH u 20. stoljeću” Emir O. Filipović piše kako su specifični uvjeti na početku 1990-ih nalagali da je u traganju za novim državnim simbolima najpogodnije bilo posegnuti u davno vrijeme srednjeg vijeka, kada je Bosna imala jasna i sasvim određena heraldička znamenja. Time se željela istaći obnovljena bosanska državnost, pri čemu nije zanemarena ni “nacionalna neutralnost” novog grba.
"Iako je to samo po sebi bilo problematično, jer se uzusi iz srednjeg vijeka ni po čemu nisu mogli preslikavati na suvremenu nacionalnu stvarnost, rješenje se činilo zadovoljavajućim", piše Filipović.
Pokušaj izbjegavanja nacionalnih podjela
Izborom simbola iz starije prošlosti u kojoj nije bilo etničkih podjela nastojalo se izbjeći podizanje nacionalnih tenzija koje su u to vrijeme bile dovoljno zategnute.
"Novi grb i nova zastava trebali su Republiku Bosnu i Hercegovinu staviti na kurs multietničkog jedinstva, u kojem bi pobijedili principi mira i međusobne tolerancije svih bosanskohercegovačkih stanovnika bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo koju drugu pripadnost. Međutim, simboli usvojeni 1992. godine poslužili su, a i danas služe, razdvajanju i cijepanju kako Bosne i Hercegovine, tako i naroda koji žive u njoj. S obzirom na to da zastave i drugi simboli u novim državama obično ne uspijevaju zadovoljiti sve njene stanovnike i predstaviti jedinstvo države, oni često postaju izraz snažnih podjela unutar nje", smatra Filipović.
To samo po sebi ne znači da su simboli glavni uzročnik podjela u društvu. Uglavnom je situacija sasvim obrnuta; te podjele dolaze prve, dok su neslaganja u vezi sa državnim simbolima tek jedna od njihovih posljedica, pojašnjava se dalje.
Ljiljani preuzeti iz srednjeg vijeka
Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela Odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine.
Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih naučnika koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine.
Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant u ime Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.
Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svjetloplava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja i zajedništva, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3.
Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi "novi’" bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novca. Ipak, članovima stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog.
Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan iz doba bosanskog kraljevstva, pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa tim, stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti, koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubuduće treba završavati na vrhu stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.
Privremeno, pa zvanično rješenje
Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja.
Kako je u to vrijeme izbio rat, Stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo "kozmetičke promjene", promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu i osnovnu boju zastave iz svjetloplave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.
Dejtonskim sporazumom predviđeno je da BiH dobije nova obilježja o kojima su se trebale dogovoriti bh. vlasti, a do tada su ostali važiti "ljiljani". No, kako dogovor nije bilo moguće postići, novu zastavu i grb konačno je 1998. nametnuo visoki predstavnik Carlos Westendorp.
Saša Magazinović završio na crnoj listi Azerbejdžana, zabranjen mu ulazak u zemlju
Kako su se Melania i Donald Trump upoznali: Te noći bio je s drugom ženom, ona ga je ipak pozvala
