Kako je sporazum između BiH i Srbije od prije 14 godina zapalio domaću političku scenu: Ko je odgovoran?
Radi se o Sporazumu između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srbije o policijskoj saradnji, potpisanog 3. decembra 2010. godine, a ratifikovanog 25. augusta 2011. godine u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, te 14. septembra u Domu naroda PS BiH.
Kako je 2024. godina izborna u našoj zemlji, jasno je da političari neće štediti jedni druge, ali je pomalo nevjerovatno da je sporazum na kojeg su skoro svi zaboravili postao fokus cijele države.
Konaković u svojim javnim izjavama za usvajanje sporazuma krivi Komšića i Izetbegovića, a to je potvrdio i u izjavi za Klix.ba.
"Potpisali su sporazum koji je maestralno odradila Srbija, a naši političari su nasjeli", kaže Konaković.
Navodi, kao posebno sporno, definiciju jednog termina u sporazumu - policijskih organa.
"U članu 1. ovog sporazuma piše da se policijski organ definiše kao tijelo za sprečavanje, otkrivanje i suzbijanje kriminala 'u skladu s nacionalnim zakonodavstvom'. To efektivno znači da se legalizovala saradnja između entitetskih i kantonalnih MUP-ova sa nacionalnom policijom susjedne zemlje", pojašnjava Konaković.
Na pitanje o tome da su u članovima 2. i 3. navedene državne institucije kao kontakt tačke, ministar vanjskih poslova BiH navodi da su oni samo tu da proslijeđuju dokumente, bez mogućnosti za bilo kakvo donošenje odluka.
"Oni su poštari, nije njihovo da donose odluke već samo da zahtjeve zaprime i pošalju kao informaciju nadležnim MUP-ovima, bilo da su kantonalni ili entitetski. Ako u kontakt tački odbiju da proslijede dokument, to se može smatrati udarom na pravni sistem BiH, u koji je integrisan ovaj sporazum čim je ratifikovan. Tako se samo daje alibi političarima poput Milorada Dodika, koji će govoriti kako se radi protiv Ustava BiH ako se ovakav sporazum ne poštuje", ističe Konaković.
Ovdje je važno reći da je Direkcija za koordinaciju političkih tijela BiH agencija koja se bavi operativnim radom, a ne donošenjem političkih odluka. Nije moguće da informacija koja dođe u DKPT ili bilo koju drugu kontakt tačku u BiH, u skladu s međunarodnim sporazumima, a da ne bude proslijeđena nadležnim tijelima.
Još jedan veliki problem, prema interpretaciji Konakovića, je što je ugovorna strana Vijeće ministara BiH. Prema članu 27. ovog sporazuma, moguće je odbiti zahtjev iz susjedne zemlje ako "ugovorna strana smatra da je postupanje po konkretnom zahtjevu ili preduzimanje konkretne mjere saradnje takvo da može dovesti do ograničenja suvereniteta, ugoržavanja lične sigurnosti ili drugih bitnih interesa ili do povrede domaćih pravnih propisa."
Kako je ugovorna strana VM BiH, koje bi o svakom zahtjevu za odbijanje moralo odlučivati inidvidualno, teško je očekivati da bi bilo koji zahtjev bio odbijen, imajući u vidu poluge blokade koje u svojim rukama imaju HDZ i SNSD u ovoj instituciji.
Kontekst i politički ambijent u kojem je sporazum usvojen
Kada je PS BiH ratifikovala sporazum, vladajuću većinu su tada, između ostalih, činili i Konakovićevi koalicioni partneri iz SDP-a. Između ostalih, za usvajanje ovog sporazuma glasali su i današnji član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, te Saša Magazinović koji je i danas član Predstavničkog doma PS BiH.
Konaković je u komentaru na ovu činjenicu rekao da "nije bitno ko je glasao, već šta stoji u sporazumu." Ipak, indikativno je da su njegovi partneri "izbjegli" kritike, iako bez njihovih glasova, čak i sa potpisima Izetbegovića i Komšića, sporazum ne bi stupio na snagu.
Na sjednici koja je održana u augustu 2011. godine, kada je sporazum ratifikovan, državni parlamentarci su jednoglasno izglasali usvajanje ovog, ali i 15 drugih međunarodnih sporazuma koji su čekali na ratifikaciju. Prije toga, zastupnici u PS BiH su glasali da sve tačke o ratifikaciji sporazuma ujedine u jednu i o tome zajednički glasaju.
Također, važan je i kontekst vremena u kojem je sporazum potpisan. Jedna od dvije najveće mete kritika Konakovića je Komšić, član Predsjedništva BiH, koji je glasao za ratifikaciju sporazuma u krovnoj bh. instituciji.
Međutim, Konaković u svojim kritikama spominje i Demokratsku frontu, koju Komšić trenutno predvodi. Ovdje je važno istaći da je Komšić 2010. godine bio član SDP-a, a da DF kao stranka nije postojala. Kako su i parlamentarci iz SDP-a glasali "za" ratifikaciju sporazuma, nameće se zaključak kako je ovo bila interno dogovorena stvar u samoj stranci koju je tada predvodio Zlatko Lagumdžija.
Pored toga, vrijedi istaći i da je period oko 2010. godine bio specifičan u odnosima između BiH i Srbije. Naravno, to ne amortizira sporne odredbe sporazuma, ali je u to doba na čelu susjedne zemlje bio Boris Tadić, koji je imao značajno bolji odnos prema našoj državi nego aktuelni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Također, 2010. godine je u Skupštini Srbije usvojena i Rezolucija o Srebrenici, koju je podržala Demokratska stranka Srbije čiji je predvodnik bio Tadić. U njoj se ne spominje riječ "genocid", ali se "poziva na presudu Međunarodnog suda pravde", što je suštinski priznanje pravne kvalifikacije zločina u Srebrenici.
Apsolutno je tačno da sporazum o policijskoj saradnji Srbije i BiH ima svoje sporne tačke koje se mogu zloupotrijebiti, ali je historijski kontekst u odnosima ove dvije zemlje jako važan. Tada su se, uz pomoć Evropske unije, kretali u pozitivnom smjeru.
