Kako smo počeli relativizovati ubistva, pored koga to živimo i zašto je Sanski Most "tako daleko"
No, reakcije društva, a posebno nadležnih se u velikoj mjeri ogledaju u pravcu relativizacije, odnosno procesiranja ubistava kao nečega što se dešava i to je to.
Kada je uposlenik srednje škole u Sanskom Mostu Mehemed Vukalić prije dva dana ubio direktora, sekretaricu i profesoricu, izuzev prvobitnog šoka, država nije stala. Nisu se sazivale vanredne sjednice, hitni sastanci niti se na visokom niou govorilo o tome kako reagovati s obzirom da je takav monstruozni zločin počinjen u školi.
Odnos društva
Ono što je posebno pokazalo manjak spremnosti ovog društva, ali prije svega vlasti da u fokus stavi bolnu temu jeste to da na nivou države nije proglašen dan žalosti, a Vlada Federacije BiH je za dan žalosti proglasila tek ponedjeljak, peti dan od ubistva. Cinici bi rekli da se iza ovog "otezanja" kriju razlozi slavlja daleko od Sanskog Mosta.
Svrha Dana žalosti jeste da se društvo na jedan dan uspori, da se razmisli o tragediji koja je počinjena, a da se porodicama i prijateljima žrtava pokaže da nisu sami u svojoj boli. Vlasti Bosne i Hercegovine i entiteta FBiH su pokazale da nisu dorasle tome, a posebno entitetska vlast koja je već saobraćajno izlovani Unsko-sanski kanton ovaj puti "emocionalno" izolovala.
Političari vole naglasiti da je školstvo temelj društva, a kada se puca u temelj ne žele proglasiti Dan žalosti, koji bi u krajnjem slučaju imao i ulogu u izgradnji nacionalnog jedinstva jer bi drugi krajevi BiH tako pokazali građanima Sanskog Mosta da je bol zajednički.
Nije bilo ni bunta, ni protesta niti priče o državnom danu žalosti. Nisu se čule naprimjer federalne institucije o postupku djelovanja s obzirom da se ubistvo dogodilo u školi, koja će, ako ne u narednih deset ili petnaest dana, onda u roku od mjesec ili dva neminovno morati krenuti u školu. A ako je obrazovanje, kao što i jeste jedan od najvažnijih stubova društva, zašto se reakcije na ovaj zločin svode na puko zgražavanje.
U cijeloj priči još je problematičniji odnos i odjeci koji se mogu čuti u društvu koji nisu ništa drugo nego relativizacija ubistva. Svaki komentar koji je uslijedio, prvenstveno na društvenim mrežama kako je ubica bio prepoznat kao "dobar čovjek", kao neko ko "nije pravio probleme" ili kako se " borio za svoje pravo", nisu ništa drugo no indirektno opravdavanje zločina.
Mnogo je nepravde kroz koju mnogi prolaze, ali to nikome ne daje za pravo da oduzme nekome život, stoga zabrinjavajuće zvuče komentari onih koji kažu da su šokirani, jer su poznavali ubicu uz tvrdnju da je bio "miran ili dobar čovjek". Takvim kvalifikacijama niti je mjesto niti vrijeme niti bilo koja žrtva zaslužuje da se na taj način govori o ubicama.
Šta smo naučili?
Prije zločina u Sanskom Mostu, u sarajevskom naselju Ciglane dogodilo se također monstruozno ubistvo, ali reakcije nadležnih, komentari javnosti nisu ni blizu onoga kako situacija nalaže.
Detalji koje je iznijelo tužilaštvo na ročištu za određivanje pritvora ubici lede krv u žilama. Advokat ubice tvrdi da se on ničega ne sjeća, vjerovatno računajući na neuračunljivost. Pa pored koga to živimo, šetamo i boravimo? Da li iko kontroliše, testira i nadgleda ovakve i slične osobe? I zašto se ništa neće promijeniti ni u budućnosti?
Kada je prije godinu dana u Gradačcu ubijena Nizama Hećimović i kada je ubica sve snimao i emitovao na jednoj od društvenih mreža, reakcije koje su uslijedile upućivale su da bi se svi mogli probuditi i barem pokrenuti u akciji zaštite žena i kakvog-takvog preveniranja sličnih pojava. Od tada, u prvom mahu su uslijedili protesti, obećanja o promjenama zakona (strožijim kaznama), većom uključenošću psihologa, socijalnih radnika i tako dalje.
Tada su se javili i prvi buntovi, pripremale kampanje s ciljem podizanja svijesti, jedni su štampali majice, a drugi iz bunta odbijali prisustvo manifestacijama. Danas, godinu dana od užasa u Gradačcu i još velikog broja ubistava u posljednjih godinu dana, imamo tek jednodnevne vijesti o zločinu u "tamo nekom" Sanskom Mostu.
