Bio je poznat po tome što je tajno davao ljudima novac, a sada ga na zapadu često porede sa Deda Mrazom.
Sveti Nikola uvijek je vodio brigu o ljudima pa je tako pomagao siromašnom komšiji, ubacujući mu novce kroz prozor kako bi ovaj uspio udati kćeri.
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole živio je nekad bogat čovjek koji je, izgubivši carsku službu izgubio i svo imanje. Imao je tri kćeri koje su bile lijepe, ali ih nije mogao udati te je odlučio trgovati njihovom ljepotom i mladošću tako da nešto zaradi. One su molile za spas svoje časti i poštenja. Sveti Nikola je nekako doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa je uzeo vrećicu i napunio je dukatima, umotao u platno i potajno ubacio dukate kroz prozor. Kad je otac shvatio da ima dovoljno novca da uda jednu kćer, to je i napravio, ali se onda isti slučaj dogodio i drugi, pa i treći put. Kad je ubacivao novac kroz dimnjak za najmlađu kćer, komšija ga je sustigao i prepoznao Nikolu. Nikola ga je zaklinjao da šuti o tom događaju, ali je otac razglasio u čitavom mjestu tu priču. Tako je Nikola postao prijatelj siromašnih.
Sveti Nikola odlučio je zlatnike spustiti kroz dimnjak, a budući da su se na ognjištu sušile čarape, upali su ravno u njih. Nakon toga tradicija se raširila po cijeloj Evropi i Sjevernoj Americi, ali s različitim tumačenjima i nazivima. U Engleskoj je Saint Nicholas, u Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula.
Sv. Nikola živio je u davna vremena u šumi pored jednog sela gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje. Ali nisu imali igračaka, a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su djeca svaki dan vrijedno čistila i pazila svoje čizmice. Na Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštili i stavili u prozor. Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kojem je bila lijepa čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam napravio. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka i slatko ih je razveselilo.
Prema narodnom vjerovanju, činio je čuda. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu te ga nazivamo i zaštitnikom djece.
Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. vijeku. Život mu je obilježila smrt oba roditelja od kuge. Umjesto da na sebe i svoje užitke potroši porodični novac, Nikola je počeo hraniti i posluživati svoje komšije, a istu je tradiciju nastavio i na svojim putovanjima. Postao je biskup u turskom gradu Myri.
U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. decembra 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u italijanski grad Bari, gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
