Koalicioni partneri SNSD-a pod većom prijetnjom političke marginalizacije nego opozicija
Kada je Demokratski narodni savez, pred lokalne izbore 2020. godine, napustio parlamentarnu većinu, a naročito nakon SNSD-ovog gubitka Banje Luke, afere ikona i ekonomske krize uzrokovane pandemijom činilo se da Milorad Dodik nije u stanju da održi dvotrećinsku većinu unutar Narodne skupštine RS-a. Međutim, od takvih očekivanja pojedinih analitičara nije se puno ostvarilo, jer Dodik je uvijek bio, a i trenutno jeste, makar jedan korak ispred svojih političkih protivnika.
Dvotrećinska većina je SNSD-u potrebna zbog ovladavanja svim polugama moći od države do entiteta, odnosno mogućnosti blokade Predsjedništva BiH u slučaju da dođe do preglasavanja, a da ne zavisi od dobre volje opozicionih partija. Da je ovo Dodiku jako važno, vidljivo je iz toga što se politički transferi konstantno dešavaju, pa čak i onda kad ima komotnu većinu i kad se čini da je bespotrebno davati koncesije zastupnicima koji ne nose nikakav suštinski politički kapital, koji bi dugoročno doprinjeo snazi SNSD-a.
Time štiti i poziciju Dragana Čovića, koji nema nikakvu kontrolu nad Predsjedništvom. Također dvotrećinska većina mu je potrebna za promjenu Ustava RS-a. Važno je naglasiti da prelazak pojedinih opozicionara direktno u SNSD, ili neku drugu stranku parlamentarne većine, ne predstavlja nikakvu razliku, jer svi su tu da služe politici Milorada Dodika.
SNSD-ova većina
Još u septembru 2020. godine, prilikom glasanja Narodne skupštine RS-a o pitanju vitalnog nacionalnog interesa, vidjelo se da pozicija okupljena oko SNSD-a ima podršku 56 zastupnika. Ipak sukob sa DNS-om koji je kulminirao pred lokalne izbore, na momenat je ugrozio Dodikove planove.
Poslanički klub DNS-a je još ranije, nakon Općih izbora 2018. godine, zbog sukoba nekadašnjeg predsjednika stranke Marka Pavića i Nedeljka Čubrilovića oko pozicije predsjedavajućeg NSRS-a, napustilo četvero poslanika koji su formirali novu stranku Demos, koja je ostala dio parlamentarne većine.
Početkom ove godine, nakon konačne odluke da izađu iz vlasti, još dva DNS-ova poslanika u NSRS-a, Darko Banjac i Diko Cvjetinović napustili su Nešića i formirali novu političku organizaciju Narodnu partiju Srpske koja je također podržala vladajuću većinu. Od nekadašnjih 12 poslanika, DNS je ostao na samo pet.
Puno bolje nije prošla ni Socijalistička partija Petra Đokića, iako je dio vlasti, stranka se podijelila formiranjem Socijalističke partije Srpske koju je osnovalo nekoliko nezadovoljnih članova na čelu sa Goranom Selakom. Proces raspada SP-a nije mogao proći bez aminovanja SNSD-a, te je tinjajući sukob između dvije partije trajao mjesecima prije samog raspada SP-a. Čak i najmanja komešanja unutar koalicionih partnera, Dodik je vješto koristio, prividno neutralan, birao je stranu, svjesno nagrizajući već načeto jedinstvo. Uprkos tome Đokić se nije usudio napustiti vladu.
PDP i SDS
Opozicija nije puno bolje prošla jer Srpska demokratska stranka je, od prvobitnih 16, spala na samo 11 poslanika. S druge strane Partija demokratskog progresa se čini kao najstabilnija opoziciona stranka unutar NSRS-a, i nevjerovatno je, da su od svih stranaka kojima je SNSD, (ili njegovi sateliti), "ukrao" zastupnike, izgubili samo jednog. Dragan Galić član PDP-a je prije nekoliko dana prešao u novformirani, zapravo potpuno marginalni, NPS. Međutim, za razliku od drugih opozicionih stranaka, bez obzira na ovaj događaj, njihova politika djeluje najkonzistentnije, i uz trojac Mladen Ivanić, Branislav Borenović i Draško Stanivuković čine se jako stabilni, što je i pokazala izborna pobjeda u Banjoj Luci. Zapravo PDP je jedina srpska stranka koja, od osnivanja, suštinski nije mijenjala svoju politiku niti prema RS-u niti sveukupno Bosni i Hercegovini.
Trenutni odnos snaga je takav da opozicija ima 27 naspram 56 mandata unutar NSRS-a. Uz sve nabrojane poteze, političku trgovinu, pritiske, još uvijek stabilnu podršku Srbije i Rusije, Milorad Dodik je uspio vratiti dvotrećinsku većinu unutar NSRS-a, ako je zapravo ikada i bila upitna, što govori ne samo o strahu koalicionih partnera da ga napuste, nego i slabosti opozicije koja osim PDP-a, i nekoliko pojedinaca unutar SDS-a, nije u stanju da detaljno obrazloži glasačkom tijelu RS-a zašto je politika približavanja Banje Luke i Sarajeva ispravnija nego Dodikovo destruktivno djelovanje.
SNSD je pred sve lidere stranaka ostavio dvije opcije, potpuna marginalizacija i poslušnost ako ste njihov koalicioni partner, ili ulazak u opozicioni klub "izdajnika".
