Dvadesetsedmogodišnja Džana Gačanica s ponosom priča o nakitu i drugim rukotvorinama koje izrađuje, kao i o radu u prodavnici polovne robe. Ona je osoba s poteškoćama u razvoju koja je odrasla u dječijem domu, a sada je u projektu samostalnog stanovanja uz podršku. Gačanica sama, uz povremenu asistenciju, kuha, sprema i čisti svoj životni prostor.
Idilična atmosfera
"Ovdje mi je super, bolje nego u domu. Imam drugarice, družim se", kaže ona i dodaje da će ubrzo na ekskurziju u Italiju, zbog čega je vidno uzbuđena.
Ova idilična atmosfera zvuči kao bajka poznavateljima prilika sistema socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini. Većina djece bez roditeljskog staranja u BiH smještena su u institucije. Kada napune 18 godina, ova djeca gube pravo na državni smještaj i prepuštena su sama sebi. To je posebno problematično kada dijete ima poteškoće u razvoju tako da je takvim osobama osamostaljivanje onemogućeno.
Problem je to koji se pokušava riješiti raznim inicijativama, kućama na pola puta i sličnim projektima, a projekt samostalnog stanovanja uz podršku jedinstven je u tome što pruža dugoročno rješenje za situaciju djece koja inače ne bi imala gdje. Projekt radi organizacija "Naša djeca" u saradnji s mostarskim Egipatskim selom.
Osnaživanje djece
Belma Muratspahić, uposlenica organizacije, kaže da u svojim aktivnostima nastoje osnažiti djecu iz Egipatskog sela kako bi mogla samostalno živjeti. Tvrdi da tri djevojke koje su u kući, uz asistenciju, mogu obavljati većinu svakodnevnih poslova. Da nije bilo organizacije, njihov status bio bi upitan.
"Trudimo se da djeca koja napune 18 godina imaju bilo kakvu alternativu, neko rješenje. Jer, to je samo spakuješ stvari u dva kofera i tu si pod vedrim nebom", kaže Muratspahić.
Partnerske organizacije "Naše djece" su "Our Kids" iz Velike Britanije i "Våra barn" iz Švedske koje organizaciji pomažu na razne načine, između ostalog i sakupljanjem odjeće koja se prodaje u prodavnici polovne robe.
Lejla Pehilj iz "Naše djece" kaže da ne žele da se djevojke oslanjaju na dobročinstva, već im je potrebno da se i same osjete kao korisne članice društva koje rade i privređuju. Stoga je rad u prodavnici najbolja radna terapija. Pehilj kaže i da je rad u prodavnici odličan način za socijalizaciju djevojaka.
"Djeca iz dječijeg doma su slabo socijalizirana. Oni znaju da komuniciraju samo u krugu te institucije. Van dječijeg doma, sva komunikacija prestaje. Kada smo djevojke smjestili ovdje, to je bio bauk, ljudi su ih se bojali", tvrdi Pehilj.
Situacija je sada dosta drugačija. Zahvaljujući svojoj otvorenosti i toplini djevojke rade s kupcima, druže se i stvaraju nova prijateljstva.
Suočavanje s predrasudama
"Kada s njima prođemo ulicom, one sve znaju, svi ih pozdravljaju", kaže Pehilj, a Muratspahić dodaje da se tu vidi jedan veliki napredak kod djevojaka, ali i kod društva.
"Rijetko koje dijete iz doma uspije ostvariti neka prijateljstva s ljudima van doma. To više nije ni do djece, ljudi su puni predrasuda. Uglavnom je za njih dijete iz doma lopov, lažov, ima neugodan miris i slično. Tako i djeca stvaraju zidove i barijere, učahure se unutar te ustanove".
Čini se da su djevojke koje žive u kući odlične ambasadorice promjene, jer su za kratko vrijeme uspjele porušiti mnoštvo predrasuda okoline.
Trenutno u kući pored djevojaka stanuje i Branka Kuljić, donatorka organizacije. Branka je u Mostar stigla na odmor, kao i da se uvjeri u rad organizacije. S porodicom boravi na drugom spratu kuće koji je trenutno organizovan kao hostel, a o njemu se brinu djevojke koje stanuju u kući. Kuljić kaže da je na organizaciju naišla slučajno tokom humanitarne akcije u Švedskoj, kada je sakupljana odjeća za pomoć djevojkama, te da je od tada redovna donatorka.
Nimalo lagan put
"Mogu reći da sam baš oduševljena radom organizacije, trude se da djevojke osamostale za dalje. Vidjela sam i svu tu garderobu dolje u radnji, ja sam prezadovoljna", kaže Kuljić.
Put nije bio nimalo lagan. U institucijama za djecu bez roditeljskog staranja obično nema dovoljno osoblja kako bi se pružila adekvatna briga svima, a djeca nemaju porodičnu strukturu koja je potrebna kako bi razvili navike koje će ih na kraju odvesti u samostalnost. Na početku je djevojkama bila potrebna podrška i tokom noći, kada je osoblje boravilo s njima u kući. Sada je osoblje tu samo tokom dana, a jednom sedmično sa djevojkama imaju savjetodavne razgovore.
Muratspahić kaže da su se dosta zbližile i da je u radu sa djecom iz doma shvatila koliko im je potrebna struktura porodice.
"Uvijek se neko zbliži, stvori tu neku neraskidivu jaku vezu, skoro kao djeteta i roditelja. Na kraju krajeva, oni to i jesu, djeca iz doma su naša djeca", zaključuje Muratspahić.
Gruzija zaustavlja pregovore s Evropskom unijom i odbija njihova sredstva do 2028. godine
Fikret Hodžić napustio državni zatvor u Vojkovićima, ponovno suđenje čeka na slobodi
