Lagumdžija: Komšić je bio pokušaj mirenja građanskog i nacionalnog, sada je alibi za podjelu države
Bivši lider Socijaldemokratske partije BiH bez ustezanja govori o bivšim kolegama i politikama koje oni zastupaju, kandidaturi Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, posjeti predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Bosni i Hercegovini i drugim važnim temama.
Gospodine Lagumdžija, Željko Komšić je najavio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima. Kako gledate na tu najavu i kakva je razlika sada u odnosu na period iz 2006. godine?
U politici je mnogo važnije koje su posljedice vaših odluka od onoga što ste njima željeli postići. Put do pakla može biti popločan najboljim namjerama. Komšićevi potezi, ne ulazeći u motive, u posljednjih pet godina imali su za posljedicu samo korist za SDA, a u posljednje vrijeme i za HDZ, uz konstantno pravljenje zbrke, štete i kreiranje lažnih nada pobornicima ljevice i građanske opcije.
Prvo treba reći da on ima puno pravo na svoju kandidaturu. Ona je legalna, a ne ulazeći u sadašnji legitimitet, odgovorno tvrdim da je 2006. svaki kandidat SDP-a, pa tako i on, imao legitimitet kao i drugi kandidati. Tada je, kao i 2010. godine, SDP imao respektabilan broj Hrvata u kantonalnim skupštinama i domovima naroda, dok je s drugim hrvatskim strankama zajedno imao više Hrvata nego sam HDZ. To više nije tako, pri čemu Čović danas "suhim zlatom" plaća političke argumente koji ga opravdavaju za podjelu države na tri odvojena nacionalna i politička društva koja će se na kraju samo teritorijalno "ovjeriti".
Komšićeva samoproglašena kandidatura, uz njegove izjave da ujedinjenje ljevice ide tek nakon izbora, predstavlja posljednji udarac očekivanjima javnosti koju je kreirao s drugim liderima građanskih stranaka. Ovo je istovremeno javno i jednostrano cijepanje sporazuma potpisanog s Nikšićem o objedinjavanju alternativnog bloka vladajućim strankama. Neprofilirana opozicija i svjesno kreiranje atmosfere od vladajućih struktura tipa "svi su isti", uz montirane političko-policijske procese za jednokratnu upotrebu, samo mogu rezultirati gubitkom nade "uspavanog" biračkog tijela. Ako je cilj DF-a "sve je isto samo se on vraća u Predsjedništvo", tek onda svi zajedno imamo dodatni problem.
Istina, Izetbegoviću Komšićeva samokandidatura može ponuditi iluziju da se tako može disciplinovati Čović, mada je time lideru HDZ-a dat besplatan novogodišnji poklon za jačanje propagandne i besmislene argumentacije kojom će lakše disciplinirati mogući opozicioni glas među Hrvatima. "Najgore" što se Čoviću može desiti je da mu ovo bude ključni argument kako bi SDA privolio na izmjene Izbornog zakona po HDZ mjeri. Radončić pametno šuti i pušta da drugi za njega rade, jer s razlogom vjeruje da ovo i njega približava Predsjedništvu. Dakle, na sceni je cementiranje lošeg i postavljanje skele za još gore.
Posljedica je razbijanje alternative i jačanje aktuelne vlasti koja, mada nikada slabija, postaje uvjerena da je nema ko pobijediti. Besmisleno fokusiranje na izbor članova Predsjedništva na ovaj način direktno vodi do cilja HDZ-a u ključnoj bici , a to je apsolutna i kvalifikovana pobjeda u domovima naroda koja je alat za pretvaranje Federacije i čitave države u "Veliki Mostar". To je ipak potpuno nova glavna priča koja izlazi iz okvira ovog pitanja.
Kako izaći iz ovog scenarija, to zahtijeva veći prostor i ozbiljne ljude koji su spremni raditi zajedno, a ne samo za sebe. Cilj nam treba biti poraz onih koji ruše državu, ali preduslov za to je osvještenje ili diskvalifikacija populista kratke pameti, ozbiljnog nerada, beskrupuloznih ambicija i profesionalno naplaćivanog patriotizma.
Znam da će ova kratka elaboracija pokrenuti novu lavinu napada, ali ja odavno nemam potrebu da ljudima govorim ono što žele čuti, mada bi mi to sada bilo jednostavnije, već samo govorim ono što mislim da ljudi trebaju znati.
Ponovo su se počela koplja lomiti između onih koji tvrde da ne bi trebalo da jedan narod drugom bira političke predstavnike i onih koji smatraju da je riječ o legitimnoj političkoj borbi. Kako Vi, u trenutnim okolnostima, gledate na to?
Ustav ne poznaje članove Predsjedništva kao "političke predstavnike naroda" već samo njihovu nacionalnu pripadnost. Birači su građani i oni se ne dijele po bilo kom osnovu osim po mjestu prebivališta.
Biti građanin ne znači tjerati svakoga ko ima naglašen neki identitet, npr. vjerski ili etnički, da to zaboravi. Naprotiv. Samo tako nećemo dozvoliti nacionalistima ili fanaticima raznih boja da kolektivne identitete zloupotrebe za svoje male privatne ciljeve.
Uostalom nacionalisti i traže da se Ustavom definira da "svako bira svog" umjesto da "svi biramo sve" kako je i bilo 1990. godine.
Nemojte zaboraviti da člana Predsjedništva iz RS bira 20 posto birača koji nisu Srbi. To može biti jak adut u korist građana, umjesto da se utopimo u njihov "film" i damo ga profesionalnim nacionalistima. Ako pogledate rezultate proteklih izbora, možete vidjeti da u Federaciji manje od 10 posto glasača Hrvata može biti odlučujuće da bude izabran drugi Bošnjak za člana Predsjedništva. Također, možete vidjeti da građani koji nisu Bošnjaci i Hrvati u Federaciji su mogli u svim posljeratnim izborima, pa tako i ove godine, prevagnuti da izaberu koga oni žele. Prirodno, ja smatram da je to uredu, jer u Predsjedništvu, prema Ustavu, ne sjede predstavnici naroda, već ljudi određene nacionalnosti koje su izabrali građani Federacije ili RS kao izbornih jedinica.
"Sejdić-Finci", kao i pitanje bilo koje nacionalne diskriminacije, ako se želi, rješava se jednom rečenicom. Umjesto etničke denominacije kaže se da izabrani moraju biti različite nacionalnosti. Ili se izaberu četiri umjesto tri člana Predsjedništva. Ili se bira samo jedan predsjednik, pri čemu drugi čelnici izvršne i zakonodavne vlasti ne mogu biti iste nacionalnosti.
Ili… Umjesto da ispravljamo diskriminaciju građana po nacionalnoj pripadnosti mi smo upali u zamku da u postojećem diskriminirajućem konceptu tražimo "nacionalne predstavnike" segregacijom građana u istoj državi. U takvim okolnostima se nacionalisti najbolje snalaze. Komšić je 2006. bio politički pokušaj mirenja građanskog i nacionalnog na putu ka društvu zajedničkih vrijednosti. Komšić 2018. je politički alibi za podjelu države na tri segregirana društva.
Ostaje mi da se nadam da će ostale opozicione stranke naći načina da se objedine ako je već DF odlučio ponovo ići nekim drugim putem.
Na kraju, ključno pitanje je da li želimo da u Predsjedništvu sjede ljudi koje ne voli niko ko je druge nacionalnosti ili bismo htjeli da svako ima "prolaz" i kod "drugih".
Nacionalisti hoće prve, demokrati druge. Ne smijemo zaboraviti da je nacionalizam i ako svjesno želimo izabrati nekoga samo zato što ga "anamo oni" ne vole.
Nema Vas u operativnoj politici protekle tri godine. Planirate li se ponovo politički angažovati?
Tačno je, već tri godine nisam politički aktivan. Ali budući da se ne bavim operativnom politikom, to ne znači da nisam politička ličnost. U posljednje vrijeme sam putovao po svijetu, držao predavanja s posebnim skretanjem pažnje na Bosnu i Hercegovinu. Nisam za to plaćen, nisam finansiran ni iz kakvih budžeta, već kao čovjek koji je uključen u veliki broj međunarodnih projekata.
Koristio sam priliku da ukažem na to da nema alternative za Bosnu i Hercegovinu do jačati je kao društvo zajedničkih vrijednosti. Uvijek ću biti prisutan u bh. politici svojim stavom. Ne moramo se nužno baviti politikom da bismo politički djelovali. Zato su nam potrebni ljudi koji će, pored svojih redovnih poslova, biti glas razuma u ovom društvu.
Ja činim sve što je u mojoj moći da ova zemlja bude država i društvo zajedničkih vrijednosti, kakvo je ovdje jedino moguće. Ja to više ne radim kao stranački čovjek, niti mislim tako raditi, već kao neko ko može na druge načine dati svoj doprinos. Očekujem da svako da svoj doprinos, ne tako što će se samo baviti operativnom politikom.
Gledam kakav je Dragan Čović sada, a znam kakav je bio, gledam kakav je Milorad Dodik sada, a znam kakav je bio. Meni su glavu otkidali zato što sam Čovića stavio ustranu, glavu su mi otkidali zato što sam s Dodikom dogovorio da na Drini popola pravimo hidrocentrale. Sad nam ne daju ni našu stranu rijeke.
Iskreno se nadam da se neću morati baviti politikom više nego što to radim danas.
Dakle, nećete se kandidovati za člana Predsjedništva BiH!?
Svojevrsna slika stanja u zemlji je i to što me sve više i sve češće ljudi to pitaju. Zahvaljujem se svim dobronamjernim ljudima koji od mene očekuju pozitivan odgovor. Ali, nisu me uvjerili.
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović bila je u dvodnevnoj posjeti Bosni i Hercegovini. Prošlo je dovoljno od njenog obraćanja u Sarajevu da se slegnu utisci. Kako gledate na posjetu?
Odnosi su nedovoljno iskreno i uzajamno prijateljski, a posjeta je bila pokušaj da se problemi donekle smire. Da bi nam oboma bilo bolje, mi bismo trebali da se ponašamo kao prava država, a oni kao pravi prijatelji. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što smo jedni drugima susjedi i svojevrsna familija. Nažalost, to nije tako. Mi nemamo državničko ponašanje, a s druge strane veliki prijatelj ti ne bi pravio problem u vezi sa slobodnim izlazom na međunarodno more, ne bi proizvodio struju iz tvoje vode bez naknade, ne bi zakonom tvoju imovinu prevodio u svoju, ne bi te bez argumenata tračao drugima kako si teroristička baza, ne bi ti držao predavanje i pokušao nametnuti "kućni red" o tome kako da se sami ponašamo u svojoj kući i da bez njih ne možemo birati ni svoj "kućni savjet"...
Često se provlači teza, što u Srbiji, a u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj, da su te zemlje garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jesu li, prema Vašim viđenjima, Srbija i Hrvatska garanti Dejtona, ili tek potpisnice kao strane u sukobu?
Sve je to rezultat ostataka političkog mentaliteta proteklih ratova i tumačenja Dejtona u ulozi nepostojećeg "garanta" sporazuma, umjesto jednog od ravnopravnih potpisnika, kao što su i sve naše zemlje koji su se obavezale da će uzajamno poštivati suverenitet i teritorijalni integritet susjednih država. BiH, Hrvatske i tada Jugoslavije, sada Srbije i Crne Gore.
Dakle, Hrvatska, kao i Srbija, po Dejtonu prema nama nemaju ni manja ni veća prava i obaveze nego mi prema njima. Da se nećemo "širiti" i da smo svi svoji na svome.
Bojim se da neki još uvijek misle da je Hrvatska kuća bogatijeg rođaka susjeda koji ima pravo da svom siromašnijem rođaku susjedu ureduje po kući - Bosni i Hercegovini. To "pravo" pogrešno crpe iz "ostavinskog postupka" potpisanog u Dejtonu nakon smrti zajedničkog pretka - Jugoslavije. Svoj potpis pred međunarodnim sudom o mirnom razgraničenju, poštivanju vlasništva, dobrosusjedskim i familijarnim odnosima neki su izgleda doživjeli kao "garanciju" i pravo da je naše i njihovo dok njihovo nije i naše.
Problem će postojati sve dok principi ravnopravnosti i punog reciprociteta država u regionu ne budu važili za sve. A to neće biti sve dok mi ne postanemo država u mjeri u kojoj su to i susjedi. To je, prije svega, do nas samih. Istina, prijatelji mogu pomoći, ali samo ukoliko se tako i ponašaju. Za sada je ohrabrujuće to što su valjda dovoljno pametni da shvataju da je i njima u interesu da budemo uređena demokratska država, a ne nestabilni susjedni teritorij.
Svjedočimo sve zaoštrenijoj političkoj situaciji, što se reflektuje i na terenu kroz pojavu određenih paravojnih formacija. Gdje, prema Vašem mišljenju, vodi cijela ova politička situacija?
Paravojne formacije bez političkog projekta organizovanog zaleđa su samo kriminalci kokošari. Svako ko bi krenuo da ruši ustavni poredak i time mirovni sporazum bi bio gubitnik. To glavni akteri odlično znaju. Problem je što među njima ima ljudi koji se plaše da gubitkom vlasti gube sve i da ih samo novi državnopravni poredak čini državnicima, a ne onim što već jesu – kriminalci. Ovo što nam se dešava nije normalno stanje stvari i iz tog razloga mora propasti. Zato nam valja što prije krenuti u promjene. Zajedno. Objediniti sve koji nisu oni. U mjeri u kojoj prevladamo razlike među nama prepoznat će se da smo različiti od njih.
Kratkoročno rješenje je okupljanje jednog bloka protiv aktuelne vlasti SDA-HDZ-SNSD-SBB iza kojeg će stajati više građana, ali i respektabilan broj pripadnika svih naroda uključujući i ostale. Postojeći Ustav to omogućava, ali ne tako što će se dozvoliti nacionalistima argument tipa "drugi hoće da nam izaberu predstavnika". Kako doći do toga, to zahtijeva više prostora. Samo mogu reći da, ako za tim ima volje, sigurno ima i načina.
