I danas nešto prije 15 sati bh. nebom su proletjela dva bombardera.
Huka borbenog aviona trebala je poslati poruku da su Sjedinjene Američke Države tu, da su najvažniji naš partner i da se s teritorijalnim integritetom ove zemlje niko ne smije igrati.
Ipak, ta mačo politika uokvirena u demonstraciju vojne moći neodoljivo izvlači kolektivni PTSP na površinu. Jer bez obzira na jasnu američku poruku i dobre namjere, huk borbenog aviona nije baš prijatna asocijacija za brojne građane.
Da li se ta neminovna podrška BiH mogla iskazati drugačije posebno je pitanje. Kao i to zašto se prelet borbenih aviona organizirao u ovom trenutku. Ako je cilj bio podsjetiti i pokazati onom možda razočaranom dijelu političkih struktura, ali i javnosti da su Amerikanci tu, možda su i uspjeli.
Međutim, ne može se ni zanemariti osjećaj nelagode onih koji su danas stali na ulici da osluškuju zvuk borbenog aviona.
Taj kolektivni PTSP se u našem društvu često priziva, a kultura sjećanja gradi ili pokušava graditi uzbunom koja upozorava na granatiranje ili kuhanjem tzv. ratnih specijaliteta na obilježavanju nekog datuma iz opsade Sarajeva. Mnogi s takvim obrascima kulture sjećanja nemaju problema, ali ih ima mnogo kojima zvuk aviona, uzbuna ili podsjetnik na patnju iz sredine 1990-tih budi PTSP i ne doprinosi osjećaju sigurnosti.
