Masovne grobnice ubijenih Podrinjaca u dvorištima mještana Snagova, spremni i platiti za informaciju
Nedžad Hasanović je 1992. godine izgubio oca Hakiju, jednog od 165 ubijenih mještana Snagova u Podrinju. Pokušavajući izbjeći sudbinu oca i drugih mještana, on se mjesecima sa trudnom suprugom krio u šumama, onim istim u kojima danas traži kosti oca. Vratio se u rodno mjesto, gdje s drugim povratnicima iščekuje izostalu podršku institucija, a snagu za život daje mu činjenica da je supruga preživjela i da su danas ponosni roditelji 28-godišnjeg mladića.
“Mene je jednu noć nazvao naš komšija Bošnjak i tražio da mu dam novac, a on će taj novac proslijediti našem mještaninu srpske nacionalnosti, da označi mjesto gdje su ukopali moga oca”, počinje Hasanović u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) priču o potrazi za ocem koja traje 28 godina.
Opisuje da je osoba kojoj je dat novac trebala u noći štapom obilježiti mjesto ukopa njegovog oca.
“Ja sam to sve ispoštovao, platio sam i pronašao sam taj štap. On mi je još dodatno ispričao kako je preko puta tog mjesta ukopano više od trideset ljudi koji su iz našeg susjednog sela. I stvarno se na tom mjestu vidjela promjena u rastinju i vidjelo se da je tu nekada neko nešto rovio”, opisuje Hasanović, koji je odmah potom obavijestio Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH).
Grobnica nije pronađena, a Hasanović kaže da su ga tada ismijavali, iako je Institut ustanovio da se radilo o prekopavanju terena i vjerovatno izmještanju grobnice. To ga nije zaustavilo da nastavi traganje i ispuni svoju i posljednju želju njegove majke – da pronađe oca.
“Spreman sam i sâm kopati, ali da mi je da saznam bilo kakav trag. Ne ulazim u to više ko su ti ratni zločinci. Time neka se bave institucije. Ja sam i dalje spreman tražiti, spreman sam platiti. Samo da mi je da pronađem svoga oca”, govori Hasanović, koji je osim oca, izgubio brojne članove šire porodice u Snagovu, među kojima i trudnu rodicu i njeno dijete.
Dvorišta od grobnica
U Snagovu je do danas otkriveno osam masovnih grobnica, u koje su ukopani brojni Srebreničani, Vlaseničani, Žepljaci i drugi koji su tuda bježali iz Podrinja. Prema podacima INO-a BiH, sedam grobnica, u kojima su pronađene žrtve iz 1995. godine, bilo je sekundarnog karaktera, dok su u jednoj primarnoj grobnici pronađene žrtve koje su 1992. godine likvidirane i zapaljene u garaži u Snagovu.
U grobnicama u Snagovu ukupno je identificirano 580 žrtava.
Mještanin Sadik Ibrahimović govori za BIRN BiH da je ispred njegove kuće u Snagovu, na čijim se zidovima i danas mogu vidjeti tragovi ispaljenih rafala, “napravljen pokolj nad civilima bošnjačke nacionalnosti”.
“Evo ovdje, ispred ove garaže, ubijeno je njih trideset i osmero. Ubijena je moja punica Šeća Dogić, moja svastika i njezin muž. Ubijane su čitave porodice. Bilo je i trudnih žena. Pobijena je cijela porodica Himze Krupinca”, kaže Ibrahimović.
Za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao, te kako kaže Ibrahimović, njega, iako je svjedok mnogih strašnih događanja, nikada nijedna pravosudna institucija nije pozvala. On je o svemu spreman govoriti i još uvijek se svega sjeća, a kako kaže, svakodnevno i gleda tragove ubijanja.
“Ja koliko znam da je samo ovdje neki Zoran Obrenović iz našeg Srpskog Snagova bio nešto privođen, ali ne znam šta je sada s njim”, kazao je Sadik i dodao kako je prema njegovim informacijama ova osoba bila povezana sa dolaskom “ljudi iz Srbije”.
Za ubistva u Snagovu on odgovornima ne smatra komšije nego one koji su došli iz Srbije.
Prema podacima Tužilaštva Tuzlanskog Kantona u julu 2010. godine predmet protiv Zorana Obrenovića i većeg broja drugih osoba je u skladu sa Državom Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina ustupljen Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, a dio predmeta Tužilaštvu BiH.
Iz Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu su potvrdili za BIRN BiH da su u radu imali dva predmeta koja se odnose na Zorana Obrenovića, ali da su oba predmeta 2015. prebačena Državnom tužilaštvu, gdje nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH.
Interpol je raspisao crvenu potjernicu protiv Zorana Obrenovića zvanog Maljić, koji se prema jednom od ranijih saopćenja Tužilaštva BiH nalazi u Srbiji.
Ibrahimović, koji se, uprkos svemu što je doživio, među prvima vratio u Snagovo, uz teške uslove uspio je obnoviti kuću i danas se bavi poljoprivredom.
“Ovo je moje. Ne bojim se nikoga. Ovdje su ljude palili, a mi smo ih onda kolicima izvlačili. Na njih su bacali i ovce, spaljene gume. Moja punica je pala na sina i tako ga je spasila. Ja sam ga izvukao. On danas živi vani, u Njemačkoj”, govori Ibrahimović.
I Mevludin Mehmedović se prisjeća da je tih dana jedva sačuvao živu glavu. Ubijeni su mu sestra Senija, koja je imala tek 17 godina, i majka (nena), koja je imala 74 godine.
“Mi ne znamo ko su bili ti ljudi koji su ubijali. Znamo da su dolazili sa strane, ali da su im pomagale komšije. Tih prvih aprilskih mjeseci mi smo samo bježali po ovim šumama. Kada su opkolili šume, počeli su hvatati ljude. Hvatali su nas u grupe. Prva grupa je dovedena pred ovu kuću Sadika Ibrahimovića, a ja sam bio u drugoj grupi. Doveli su nas do škole i kada su ove iz prve grupe ubili, odustali su od nas i pustili su nas”, opisuje sjećanja Mehmedović.
Mehmed Sarajlić za BIRN BiH priča da je na svakom koraku u Snagovu neka od masovnih grobnica. Prije nekoliko godina jedan od mještana i njegov prvi komšija, kako kaže, vratio se da izgradi kuću. Pri iskopu zemljišta pronašao je više od stotinu tijela s područja Žepe.
“On je kopao na mojoj njivi da bi izgradio vikendicu. Kada su počeli kopati, koje su to kosti… Mene je strah bilo. Bilo je strašno tih dana u aprilu 1992. godine. Nas je Brano Grujić sa Capardi pustio. Nekako smo uspjeli pobjeći”, kaže Mehmed, koji je tog aprila 1992. imao samo 17 godina.
Grobnice iz ovog i Drugog svjetskog rata
Povratnici u Snagovo govore za BIRN BiH da su kao djeca gledali kako tenkovima ruše njihove kuće, ubijaju im porodice i komšije. Žao im je što niti jedna od osam pronađenih grobnica nikada nije označena. Svjesni su, pričaju, da ih ima još mnogo.
U nekima je pronađeno na stotine tijela. U grobnici “Crni vrh”, koju danas krije visoko rastinje, istražitelji i forenzičari su pronalazili tijela djece, majki, očeva, sinova i staraca. Na ta mjesta danas se postavljaju oznake samo onda kada tim mjestom prolaze učesnici “Marša mira”.
Ismail Fejzić priča kako je prije nekoliko godina, dok je tražio vodu, pronašao 23 tijela. Iz INO-a BiH mu je kazano da je riječ o ostacima vojnika iz Drugog svjetskog rata.
Mještani iz Snagova kažu da su od 1992. do 1995. godine svaki dan gledali na hiljade ljudi kako prolaze i bježe kroz njihovo mjesto da bi došli do slobodne teritorije, uglavnom do Nezuka, odakle svake godine polazi kolona “Marša mira”.
“Bili su vodiči, ljudi koji su pomagali tom narodu. Prevozili su ih. Gledao sam žene, djecu i starce. Gledao sam kako nose ranjenike po zimi. Led, snijeg, ljudi se bore samo da izvuku živu glavu. Ja sam kao borac isto bio angažovan da ih ispratimo i pomognemo koliko možemo. I evo, ja sam se opet vratio”, priča mještanin Sehadin Smailović, pored čije su kuće nađene dvije grobnice.
On, kao i ostali povratnici u Snagovo, očekuje normalnija vremena. Mještani kažu da je izostala podrška institucija, prije svega pravosudnih. Osjećaju nepravdu, i oni koji su se vratili, danas opet odlaze, kaže Smailović. Očekuje da će tako i njegova kćerka otići iz države, zbog želje za sigurnijim i boljim životom.
Hrvati se dive "ljudima u crnom": Napravili su ludnicu, kao da se igralo u Sarajevu
