Mostar se oprostio od pet tragično preminulih sugrađana: Tuga kakva se ne pamti
Porodice nastradalih, neutješna rodbina, prijatelji, školske kolege nastradalih mališana, tužni građani Mostara u muku, svjedočili su tužnom skupu kakav Mostar ne pamti posljednjih godina.
Ivan Karačić, Muhamed Sipović, brat i sestra Lana i Luka Lovrić te Arman Hadžiomerović napustili su nas u subotu, ali će vječno ostati u mislima ovog grada.
Subota nije trebala biti takav dan, drugačije smo je svi planirali, počeo je svoj tužni pomen gradonačelnik Ljubo Bešlić.
"Danas je Mostar obavijen tugom, dan je rastanka s našim sugrađanima, uistinu je teško reći bilo šta što bi umanjilo bol koju osjećamo. Mi u ime Grada Mostara pokušavamo organizirati dostojanstven ispraćaj, u bolu i tuzi te koliko je to moguće pomoći porodicama da svoju bol lakše prebrode", kazao je vidno potresen gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić.
"Mostar je grad avijacije, grad u kojem se leti više od 110 godina, u kojem su se proizvodili avioni, školovali piloti, u kojem aeroklub postoji 68 godina i nažalost grad koji ne pamti ovakvu avionsku nesreću", naveo je na početku Jurica Kolobarić, predsjednik Aerokluba Mostar.
"Ivan Karačić bio je pilot koji je upravljao avionom tog dana, veoma tih čovjek, sitne građe, ali ustvari ljudina koja je svakoga fascinirala svojom smirenošću, pilot s ogromnim iskustvom, čovjek kome je avijacija bila na drugom mjestu, naravno poslije njegove porodice. Te majske subote, Bog je odlučio Ivana pozvati k sebi i na nama potpuno nerazumljiv način omogućio mu da sa sobom prema vratima raja povede vojsku najljepših anđela", neutješan je bio Kolobarić.
Posebno je bio dirljiv oproštaj Josipa Kolobare, učenika Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, školskog kolege Lane i Luke.
"Loše vijesti ne biraju ni mjesto, ni osobu, ni vrijeme, ponekad dolaze očekivano, vrlo često iznenada, ali gubitak dragih osoba ostavlja zauvijek dubok i bolan trag. U subotu nas je napustilo dvoje naše djece, dvoje naših učenika, prijatelja, dva naša ponosa, potraživši mjesto primjerenije anđelima. Dragi Lana i Luka, vaš odlazak slomio je hiljade srca, ali ja znam da ovo nije zbogom, ovo je samo doviđenja", kazao je Josip.
Džemal Juklo, direktor škole koju je pohađao mladi Arman, drhtavim glasom pričao je o veselom licu Osnovne škole Zalik, nezamjenjivom dijelu svih školskih aktivnosti.
"Govoriti o Armanu, našem učeniku, kao posljednji pozdrav, je nemoguće, iako je pero za njegove rezultate nažalost ovih dana stalo. Ipak, blagi osmijeh ostaje, za kratak period Arman nas je zadužio zato što je bio učenik na kojeg su svi računali. Arman je bio glumac koji obećava, maneken koji nije trebao učiti korake, fudbaler na kojeg je Velež računao", kazivao je tužne rečenice direktor Juklo prisjećajući se Armana sa posljednje školske priredbe u ulozi doktora, na završnoj priredbi, za kraj ove školske godine Arman je trebao biti mali princ.
Aida Kajan iz Udruženja Naša djeca, kao i socijalne ustanove Kuća na pola puta, govorila je o Ivanu Karačiću koji je bio dio kolektiva tih institucija.
"Ivan je bio više od zamjenskog oca djeci bez roditeljskog staranja, davao je nadu u bolje sutra djeci, bio je svjetlo koje je najljepšom bojom osvjetljavalo put, uvijek je imao pozitivno mišljenje. Od Ivana se danas ne želimo oprostiti, jer oprostiti bi značilo i zaboraviti. Njegov lik zauvijek će živjeti u nama, a njegova plemenita djela bit će primjer dobročinstva koje ćemo slijediti", kazala je Aida Kajan uz citat pjesnika Maka Dizdara.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
