Nastavnici i roditelji nezadovoljni inkluzijom djece s poteškoćama, Kazazović proces smatra dobrim
Udruženje pedagoga Kantona Sarajevo nije direktno bilo uključeno u proces inkluzije, ali je putem različitih edukacija bilo informisano o ovom procesu. Smatraju da se bez odgovarajućeg pravilnika nije ni smjelo ni trebalo ući u taj proces.
"Vjerujem da je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS imalo najbolje i najhumanije namjere u smislu da sva djeca imaju i trebaju imati jednaka i ista prava, ali da krivicu za nepostojanje pravilnika o inkluziji snosimo svi – i predstavnici vlasti, nevladin sektor i mi koji direktno radimo u odgojno-obrazovnom procesu. S djecom s poteškoćama ne bi trebala raditi samo jedna osoba, odgajatelj ili nastavnik, već bi se trebala i morala ispoštovati i zakonska odredba Zakona o radu predškolskih ustanova i Zakona o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju koji u jednom od svojih članova propisuje ulazak asistenata u nastavu i rad sa djecom", kazala je za Klix.ba Samela Alagić iz Udruženja pedagoga KS i pedagog-psiholog u JU OŠ "Safvet-beg Bašagić".
Međutim, resorno ministarstvo ne podržava praksu uključenosti asistenata tako da većina škola nastavu i rad sa djecom s poteškoćama izvodi prema sopstvenoj organizaciji nastave. Ministarstvo je pak više za edukaciju postojećeg kadra. Pomoć oko opservacije, dijagnostike i izrade individualnih i individualiziranih nastavnih planova za nastavne predmete pruža Centar "Vladimir Nazor". No, kada dobiju poseban program, nastavnici su praktično prisiljeni istovremeno raditi po dva programa, onim za djecu s poteškoćama i onim za ostalu djecu.
"Kad je u pitanju inkluzivna nastava odmah je fokus na zapošljavanju asistenata, to nema ni za zapadu. Treba raditi na edukaciji postojećeg kadra, da se na fakultetima uvede program koji podrazumijeva rad s djecom s poteškoćama. Imamo pet koraka do zapošljavanja asistenata. Planiramo da napravimo strateški dokument za inkluzivnu nastavu koji bi trebao da ponudi najbolja rješenja. Do tada nam je alternativa angažman pripravnika koji već rade s djecom koja uglavnom imaju motoričke probleme pa ne mogu da se kreću i imaju lakše intelektualne poteškoće. Svakom vrtiću koji nas je nazvao preko nevladinih organizacija smo našli pripravnika", rekao nam je Elvir Kazazović, ministar za obrazovanje, nauku i mlade KS.
Najviše trpe djeca s poteškoćama u razvoju
Ipak, Udruženje pedagoga KS ističe da u ovakvom procesu inkluzije najviše trpe djeca s poteškoćama. Najveći problem nastaje u predmetnoj nastavi, a kasnije i u srednjoj školi zbog toga što dijete više nije fokusirano samo na jednu ili dvije osobe nego se susreće s većim brojem osoba u svom nastavnom okruženju. To za neku djecu, tvrdi Alagić, može biti jako teško.
"Donošenje pravilnika o inkluziji koji bi izdefinirao mnoge nedoumice ne bi u potpunosti riješio postojeće probleme u procesu inkluzije, ali bi svakako doprinio boljem definisanju standarda, organizacije i aktivnosti i samih odgajatelja u vrtićima i same škole i nastavnika, a prvenstveno djece s poteškoćama i njihovih roditelja", kaže Alagić.
Roditelji smatraju da je problem, prije svega, u načinu na koji se djeca s poteškoćama percipiraju.
"Ne percipiraju se kao djeca s poteškoćama, već kao djeca - teškoća. Vide se samo prepreke, a ne i rješenja, osim onih da se djeca odmah stave u posebne centre. Mislim da je to zato što su, s jedne strane pred nastavnike postavljena nerealna očekivanja kad se u obzir uzme da mnogi od njih nikad nisu imali nikakvu formalnu obuku za rad u inkluzivnom razredu, niti sa djecom s poteškoćama, a s druge strane imamo problem nepostojanja organizovanog sistema podrške ranom rastu i razvoju djeteta koji bi djetetu pružio uslove za razvoj vlastitog potencijala i znatno povisio nivo funkcionalnosti na polasku u školu, što bi u mnogome olakšalo, a u velikom broju slučajeva i uklonilo sve poteškoće u uključivanju tog djeteta u redovnu nastavu", smatra Sanela Lindsay, majka autističnog dječaka.
Pitanje asistenta za nju je sporno jer može više odmoći nego pomoći u socijalizaciji djeteta.
"Ako asistent sjedi samo pored jednog djeteta, to dijete je samim tim odvojeno i isključeno. Asistent treba da pomaže da cijeli razred, skupa s djetetom s poteškoćama, uspije dostići zadate ciljeve. Procesu inkluzije se može pomoći i tako što će u inkluzivnom razredu biti manje djece nego što je uobičajeno, da se radi u grupama, a ne klasičnim razredima, pa se samim tim smanji pritisak na učitelja i olakša uključivanje djeteta", kaže naša Lindsay.
Praksa u potpunosti nije ni zaživjela, a već su se javili brojni problemi
Dodaje da jedan razred ne treba dovesti u situaciju da učiteljica samo pazi da dijete s poteškoćama ne odluta, ali ne treba ni zaustavljati inkluziju zbog tih problema. Treba ih riješiti i za to ima načina, dovoljno je samo učiti i primjenjivati nauku koja je razvijena u ovoj oblasti.
"Ja imam samo iskustvo u redovnim vrtićima, osoblje je bilo preopterećeno, bez znanja o autizmu, a kamoli nekoj posebnoj metodologiji, što nije ostavljalo nimalo prostora za interes za moje dijete. Što se tiče redovnih škola, od drugih roditelja sam slušala i dobre priče, ali uglavnom vezano za djecu koja su već bila u programu EDUS te djecu sa blažim vrstama poteškoća. Statistika govori da oko polovina djece s poteškoćama kod nas uopće ne ide u školu, a većina od ovih koji idu u školu su po specijalnim školama. Dakle, praksa još nije ni zaživjela kako treba, a već imamo mnogo problema", navodi Lindsay.
Smatra da je inkluzija u BiH za sada ideja koju neki samo izgovaraju, neki zagovaraju, neki su još uvijek protiv, a samo rijetki je i sprovode. Ipak, ministar Kazazović tvrdi da je program inkluzije u KS toliko dobar se zbog njega preseljavaju roditelji i djeca ne samo iz drugih kantona, nego i iz drugih država. Sve to, kaže, finansira KS, a korist ima cijela država.
"Da bi se učinio korak naprijed, potrebno je mnogo raditi na razvoju sistema rane intervencije, intenzivnoj obuci kadrova kako u redovnim, tako i specijalnim školama i uspostavljanju novih katedri na visokoškolskim ustanovama te podizanju općeg nivoa svijesti kod građana o potrebi za inkluzivnim društvom. Da bi se sve to moglo sprovesti, neophodno je da se svi ovi faktori zakonski dodatno definišu i, naravno, napravi kvalitetan pravilnik o inkluzivnom obrazovanju. Tek kad se steknu svi navedeni uslovi možemo govoriti o značajnijoj i uspješnoj inkluzivnoj praksi. Do tada imamo samo sporadične dobre primjere i mnogo više teškoća i loših izvještaja, i od učitelja i od roditelja", zaključuje Lindsay.
