Nova knjiga Mirnesa Kovača otkriva kako je Saudijska Arabija lobirala za Bosnu i Hercegovinu u Washingtonu

Nedavno je u knjižare došla knjiga Kraljevi i predsjednici: saudijsko-američka diplomatija i spašavanje Bosne i Hercegovine, kako ste došli na ideju za ovu knjigu i koliko je teško bilo doći do potrebne izvorne građe?

Ova knjiga je rezultat mog istraživanja koje sam sproveo u sklopu doktorskog studija na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Sarajevu pod naslovom "Odnosi Bosne i Hercegovine sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom i involviranje Sjedinjenih Američkih Država".

Ideja da radim na ovoj temi javila se prije osam godina budući da ja već skoro tri decenije pratim Bliski istok i procese u tom regionu. Nakon što je disertacija odbranjena, odlučio sam da ovo istraživanje ponudim u knjiškom formatu, te da uz sve bitne reference i izvore, donesem i neke važne historijske dokumente, fotografije i svjedočenja, kako bi čitaocima ponudio jedno prilično zanimljivo i neistraženo područje naše bliske prošlosti.

Smatram to veoma važnim u našim današnjim okolnostima jer su to bila vremena "biti ili ne biti“ kada je u pitanju Bosna i Hercegovina kao država, posebno u kontekstu njene nezavisnosti, osamostaljenja i međunarodnog priznanja. Do izvora i građe je zaista bilo mukotrpno doći. Mnoge naše arhive su nesređene i teško dostupne. Koristio sam se američkim i saudijskim izvorima do kojih sam mogao doći. To su online američke predsjedničke biblioteke i komemorativne saudijske kolekcije, a jedan od ključnih elemenata ove knjige su svjedočenja i intervjui direktnih sudionika tih procesa do kojih sam uspio doći. Kada se ima u vidu da je to jedna prilično kratka vremenska distanca od tri decenije, naravno, svjestan sam rizika da zahvat ne bude potpun, ali to ne znači da ga ne treba poduzimat.

Upravo zbog značaja ove teme, odnosno, država čije vanjske politike sagledavam i analiziram, te zbog činjenice da se do sada o ovoj temi uglavnom pisalo šturo i senzacionalistički, držim da je važno naučno obraditi, analizirati i kredibilno valorizirati ove odnose. Naravno, pred našim istraživačima su teme i o drugim zemljama i njihovom odnosu prema Bosni i Hercegovini, od Malezije, Irana, Turske, Pakistana, do Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih.

Kada je zapravo počela saudijsko interesovanje za bosansko pitanje i na koji način su ostvareni kontakti između diplomata Bosne i Hercegovine i Saudijske Arabije ?

To mi je bilo jedno od zaista intrigantnih pitanja. O tim prvim inicijalnim kontaktima poduže raspravljam u knjizi. Nije bilo nimalo jednostavno doći do saudijskog vrha, odnosno, tadašnjeg kralja Fahda, posebno jednoj maloj tek osamostaljenoj državi koja još nije imala razvijenu diplomatsku mrežu. Stoga ćemo na ovo pitanje odgovoriti u najkraćim crtama, ali će to ipak biti poduži odgovor.

Dakle, prije odgovora važno je napomenuti da je bosanski politički vrh suočen sa neizbježnom agresijom na Bosnu i Hercegovinu odlučio da internacionalizira pitanje Bosne i Hercegovine. Smatram da je ta politička odluka bila genijalna i da je ona u konačnici uspjela očuvati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne Hercegovine.

Dakako, on i danas nije potpun, znatno je narušen i pod jednom vrstom je međunarodnog protektorata. U zadnjih tri decenije pod konstantnim je napadom i izazovom. Odnosi Bosne i Hercegovine s Kraljevinom Saudijskom Arabijom sežu duboko u historiju.

Zapravo, može se reći da su stariji od obje države u njihovom današnjem obliku. Današnji prostori Bosne i Hercegovine i određeni dijelovi Kraljevine Saudijske Arabije su u historijskom periodu od 16. do kraja 19. stoljeća, dakle jednim dijelom ili u potpunosti, bili pod suverenitetom iste imperijalne države - Osmanske Carevine. Kažem dijelom, jer su Osmanlije u periodu od sredine 16. pa sve do početka 20. stoljeća, vazalski vladali nekim arabijskim pokrajinama, poput Hidžaza, Asira i Al-Hase uz Crveno more i Perzijski zaljev, te polagali pravo na sizerenstvo unutrašnjih regija, ali nikada nisu uspjeli nametnuti svoju vlast u središnjoj arabijskoj regiji Nedžd, u kojoj će nastati sadašnja Kraljevina Saudijska Arabija. K tome, od 15. stoljeća i dolaska islama na ove prostore, Arabija je za Bosnu, kako su se tada obje zvale, imala primarno vjerski značaj, s obzirom da se u njoj nalaze muslimanska sveta mjesta.

U historijskim dionicama nailazimo na poveznice između Bosne i Arabije kroz putopise i zabilješke ljudi iz Bosne koji su vrlo rano nakon njenog osvojenja od Osmanske Carevine, već putovali na hadž, hodočastili gradove Mekku i Medinu, u području regije Hidžaz. Također, pet stoljeća osmanske vladavine Bosnom ostavilo je i određene historiografske podatke o porodicama koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine emigrirale i živjele na području današnje Kraljevine Saudijske Arabije, poglavito u Medini i Mekki, kao i o nekim uglednim upraviteljima iz osmanskog vremena u tim područjima koji su bili porijeklom s naših prostora. Desetine su naših pisaca, muderrisa, kadija, muftija, imama, hatiba i šejhova su djelovali u Medini.

Nakon raspada Osmanske Carevine i dolaska Austro-Ugarske, ove veze su značajno smanjene, da bi se tokom Kraljevine SHS, potom Kraljevine Jugoslavije, te kasnije uspostavom SFR Jugoslavije, potpuno smanjile i ostale uglavnom u okvirima fenomenologije prošlosti, historiografije i orijentalističkih studija. Novi socijalistički sistem na prostorima bivše Jugoslavije je potencirao raskid sa svim monarhističkim tendencijama i prošlim vremenima iz političkih i ideoloških razloga. U tom kontekstu, odnosi između modernih država Kraljevine Saudijske Arabije i SFR Jugoslavije su bili uglavnom u okvirima novog vremena. Diplomatski odnosi nisu bili uspostavljeni, unatoč jednom neuspjelom pokušaju iz 1961. godine u okvirima Pokreta nesvrstanih. Dakle, političkih i ekonomskih veza gotovo da nije bilo, osim što su muslimani s prostora bivše Jugoslavije zadržali kontinuitet u posjećivanju Mekke i Medine radi hadža, velikog godišnjeg hodočašća, te u rjeđim slučajevima umre, odnosno, malog hodočašća.

Te brojke su bile prilično skromne, skoro desetorostruko manje u poređenju s današnjim. Ovo je u najkraćem ta historijska skica. U tim i takvim okolnostima, početkom 1990-tih, kada se dešava disolucija SFR Jugoslavije, bosansko političko rukovodstvo je pokušalo putem više kanala uspostaviti prve kontakte sa vrhom saudijske države. Ogromnu ulogu su u ovim nastojanjima odigrali neformalni kontakti i pojedinci koji su uspjeli inicirati prvi susret Alije Izetbegovića i kralja Fahda bin Abdul Aziza. Prva posjeta predsjednika Izetbegovića desila od 23. do 27. marta 1992., a saudijski kralj Fahd je bosansku delegaciju primio u svom dvorcu As-Safa u Mekki 23. marta.

Susretu su sa saudijske strane prisustvovali tadašnji guverner Rijada, dakle tadašnji princ, a današnji kralj Salman i ministar vanjskih poslova princ Saud Al Faisal, a sa bosanske je, pored članova Izetbegovićevog kabineta, prisustvovao ministar za inostrane poslove Vlade BiH dr. Haris Silajdžić.

Dakle to je bio prvi inicijalni susret na kome je bosanska delegacija predvođena Izetbegovićem dobila podršku saudijskog kralja Fahda. Ovaj prvi lični susret dvojice državnika se desio uoči samog početka agresije, na što upućuju i kritike u bosanskoj štampi koje su tada upućene Izetbegoviću, kako se radi o “poluprivatnoj posjeti” za vrijeme “kad zemlja prolazi svoje najdramatičnije trenutke od izbijanja jugoslavenske krize“, jer su u tom periodu već pale prve žrtve u sukobima u Bosanskom Brodu.

Od ovog susreta pa faktički do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Kraljevina Saudijska Arabije je pružala ogromnu političku, diplomatsku, medijsku, humanitarnu i svaku drugu pomoć Bosni i Hercegovini i bila ključna zemlja u alarmiranju svojih glavnih zapadnih saveznika, poglavito Sjedinjenih Država, te podsticanju zemalja arapskog i muslimanskog svijeta da se uključe u podršku napadnutoj Bosni i Hercegovini. Treba posebno naglasiti da je Kraljevina Saudijska Arabija u svom ovom dosadašnjem periodu u stopu pratila i poštovala suverenu državnu politiku i odluke zvaničnih organa Bosne i Hercegovine. I to je jedna uistinu fascinirajuća odlika ovog prijateljskog i savezničkog odnosa.

Na koji način je saudijska diplomatija lobirala za Bosnu i Hercegovinu, koje je instrumente koristila i koji su bili fokusi interesa? Možete li istaći neki primjer ?

Fokus ove knjige je vanjskopolitička analiza uspostave i razvoja diplomatskih odnosa Bosne i Hercegovine s Kraljevinom Saudijskom Arabijom 1992. godine, te diplomatsko i vojno involviranje Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini. Dakle, detaljno sam analizirao upravo te ključne diplomatske manevre koji su za cilj imali pomoći da se zaustavi rat i spasi država Bosna i Hercegovina onakva kakva je ona stoljećima – jedinistvena u svojoj multikulturnoj i multireligijskoj konstituciji. A svi znamo da je uništavanje tog tkiva i obrasca bio jedan od glavnih ciljeva agresora i onih koji su nasrtali na našu domovinu. Zaista je fascinirajuće to izuzetno snažno angažiranje jedne, hiljadama kilometara udaljene, bliskoistočne zemlje čiji su narod i vodstvo snažno podržali tada tek proglašenu nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, te u odsudnim trenucima pružili političku, materijalnu i moralnu podršku novopriznatoj i napadnutoj državi, stavljajući joj faktički svu svoju diplomatiju na raspolaganje. Ta podrška je uz američku pomogla našoj diplomatiji, koja je bila tek u svojoj formirativnoj fazi, da osigurala ključnu podršku i otpor nastojanjima Miloševićeve diplomatske mašinerije da blokiraju prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama, zatim da spriječi da se u Pokretu nesvrstanih proširi jedna vrlo opasna i destruktivna antizapadna propaganda, te da se osigura podrška i drugih zemalja muslimanskog i arapskog svijeta, potom država Afrike, Azije i Latinske Amerike.

Vezano za prethodne pitanje, šta je Saudijska Arabija sebi postavila kao cilj. Koliko je u sve bio uključen sam vrh saudijske države, uključujući kralja, Bill Clinton je naveo da jeu početku kralj Fahd bio jedini koji je pritiskao SAD u korist BiH?

Kraljevina Saudijska Arabija ima tradicionalno čvrsto strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama već osam decenija. Također, ova zemlja ima posebno mjesto i ključna je regionalna i globalna ekonomska sila. Dakako, uz svoje realpolitičke interese koji su vezani za globalno i regionalno pozicioniranje, sama priroda, historija i identitet ove države bitno su utjecali na odluke njenog rukovodstva od kralja Fahda, preko Abdullaha do aktualnog kralja Salmana da stanu na stranu pravde i potlačenih protiv nasilja i nepravde koji su se bili sručili na Bosnu i Hercegovinu.

Iako mnogi u međunarodnim odnosima isključuju moralne, kulturološke i identitarne faktore kao činioce, to naš slučaj upravo opovrgava. Sjetit ćete se da je tih 1990-tih godina bila popularna ona teza o "sukobu civilizacija". Tu neljudsku doktrinu i lažnu nauku koja se koristila, a i dalje je neki nastoje revitalizirati, demantirala je Bosna i Hercegovina samim svojim opstankom. U tom poduhvatu zajednički su se našli administracija predsjednika Clintona i tadašnje saudijsko rukovodstvo.

"U početku, jedini svjetski lider koji nas je zaista pritiskao da se involviramo bio je kralj Fahd. Oni nisu bili Arapi, nisu imali novca, niti ikakve moći, ali su bili njegova braća muslimani i bili su ugnjetavani u Evropi!" – ovo su riječi Billa Clintona, 42. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, ovo je priznanje predsjednika Clintona u jednoj njegovoj komemorativnoj izjavi povodom smrti kralja Fahda.

Doista, ta lažna nauka se i danas koristi da bi se opravdala sva barbarstva iz prošlosti, sadašnjosti pa i ona koja se najavljuju u budućnosti.

Kako su Amerikanci reagovali na ovo lobiranje i koliko je davalo rezultata?

Američki odnos prema Bosni i Hercegovini je kompleksan i kretao se od inicijalne podrške nezavisnosti, ali i prilične indiferentnosti Bushove administracije da se aktivno uključi u sprječavanje ratnih sukoba koji su planuli sa raspadom Jugoslavije, prvo u Sloveniji, potom u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini, te kasnije na Kosovu.

SAD su tada bile preokupirane da osiguraju mirnu dekompoziciju bivšeg SSSR-a. Dešavanja u Jugoslaviji im nisu bila prioritet, ali je rat u Bosni i Hercegovini to promijenio jer je prijetio da u potpunosti delegitimizira ulogu SAD u posthladnoratovskom periodu.

Dakako, postojao je tu i strah od uvlačenja u sukobe, tzv. Vijetnamski sindrom. Otuda one stalne priče o odbijanju angažiranja vojnika na terenu. Dolaskom Clintona došlo je do određene promjene, ali ona je bila nedovoljna i neodlučna.

Saudijsko lobiranje kao i pritisci drugih važnih prijatelja Bosne i Hercegovien iznutra i izvana bili su jedan težak, skup i neizvjestan proces. Paralelno s njim dešavala se ogromna tragedija u "dvorištu Evrope", požar koji Evropa nije bila u stanju zaustaviti. Na koncu se taj odnos promijenio i danas je ovaj region nacionalni strateški interes Sjedinjenih Američkih Država - što prije 1990-tih nije bio. To je ono što je važno za budućnost i mir ovog regiona. Naravno, u našem regionu i dalje ima nekih retrogradnih politika koje se nadaju da će snaga SAD i njeno prisustvo ovdje da oslabi kako bi se vratile na stare agende.

Da li je bilo pokušaja lobiranja kod drugih sila u korist Bosne i Hercegovine i da li je takvo lobiranje dalo rezultate?

Naravno, Bosna i Hercegovina je ipak u svojoj borbi za mjesto na međunarodnoj sceni imala veoma mnogo prijatelja. Kao što sam rekao u tom periodu 1990-tih godina desilo se jedan period zatišja u muslimanskom svijetu i Bosna i Hercegovina je postala jedna vrsta ujedinjujućeg pitanja. Ali, pitanje odnosa prema BiH je i na Zapadu među zemljama sjeveroatlantskog svijeta postalo glavno pitanje održivosti i opće humanosti svjetskog poretka.

Naprimjer, u Bosni i Hercegovini i oko nje okupile su se glavne zemlje muslimanskog svijeta, ali i Zapada. Velika Britanija i Francuska, naprimjer, imale su krajnje sporne stavove o Bosni i Hercegovini kao nekoj opasnoj "većinskoj muslimanskoj državi" u Evropi ispunjene predrasudama. Te narative su kreirali i oblikovali oni koji su planirali njen nestanak. Bosna je opstala, oni su nestali. Štaviše, Bosna i Hercegovina nikada nije imala više političkih saveznika i prijatelja, naravno ne smije se zaboraviti da to nisu stalne kategorije i da se sa svima mora intenzivno raditi i sarađivati.

Da li se poslije rata mogla nastaviti saradnja i postoje li uslovi da se sada ostvare jače veze? Da li je poslijeratna diplomatija BiH zapostavila ovu važnu državu? 

Dakako, ona se nastavila i danas je dobra. Naravno, može biti daleko bolja i za to nam treba ozbiljna rasprava i promjena pristupa. Upravo o ovim pitanjima raspravljam u zaključcima knjige. Bez obzira na neke predrasude i percepcije koje su rezultat različitih lokalnih i regionalnih utjecaja, specifičnih historijskih okolnosti, ali i globalnih kretanja i kriza u svijetu, Kraljevina Saudijska Arabija ipak ostaje jedna od najvažnijih središnjih zemalja arapskog svijeta, ali i šire, odnosno, onog što se često imenuje kao "muslimanski svijet."

Upravo u tom kontekstu i imajući u vidu geopolitički položaj Bosne i Hercegovine sve se više prepoznaju prednosti u jačanju političkih, ekonomskih, kulturnih i vjerskih veza. Dakako, ovom trendu doprinosi i jedno neobično intenzivno i sveobuhvatno otvaranje Kraljevine Saudijske Arabije.

Ovo zasigurno može biti izvanredna prilika za Bosnu i Hercegovinu da unaprijedi svoje odnose i ojača veze s ovom zemljom s obzirom na njen značaj i utjecaj u međunarodnom sistemu, a s druge strane, Kraljevina Saudijska Arabija može popraviti svoj globalni imidž i autentičnost svojih promjena kroz saradnju s Bosnom i Hercegovinom. Moguće je nazrijeti neke tragove prepoznavanja ovih strateških politika, premda su one često u sjeni mučnih, dugotrajnih i kompleksnih političkih previranja oko unutrašnjeg uređenja i odnosa u Bosni i Hercegovini.

Dvije zemlje u proteklih trideset godina ipak su održavale zavidan nivo saradnje i obostranu punu diplomatsku predstavljenost, a ovdje prvenstveno treba imati na umu činjenicu da je sadašnji kralj Salman bio izrazito lično vezan za Bosnu i Hercegovinu, te da je i dalje jedini saudijski monarh koji je dva puta posjetio našu zemlju.

Dakako, ima potrebe za jednu opsežnu promjenu pristupa na nivou državne poltike sa naše strane. Mislim da nedovoljno investiramo. Naravno, ovom stanju je doprinijela i diplomatija koja je u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini podijeljena po etničkom ključu i često kadrovski podkapacitirana jer se regrutira uglavnom iz redova stranačkih poslušnika, što je zasigurno ostavilo traga i u ovom segmentu, pa čak i u odnosima sa zemljama koje su pokazale izuzetno prijateljstvo i naklonost našoj zemlji u njenim najtežim historijskim trenucima. K tome, neki nepromišljeni politički potezi, lične sujete, izjave ili poruke, zbog današnjeg načina komuniciranja, dokazano je, mogu itekako narušiti odnose između dviju zemalja, a posebno ukoliko su ti stavovi ideološki opterećeni i na određen način zadiru u sferu unutrašnjih interesa i politika prijateljske države.

Prilikom usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, iako je glasala za, Saudijska Arabija nije bila kosponzor. Da li je mogla Saudijska Arabija da izvrši veći pritisak na neke arapske države koje su ostale suzdržane, da li je to pokazatelj da se izgubila bliska veza koja je postojala?

Kraljevina Saudijska Arabija je po pitanju Srebrenice primjer mnogim državama u svijetu, ali ja bih ovdje prvenstveno fokus okrenuo na naše diplomatsko dvorište. Ne smijemo dopustiti u Predsjedništvu i Ministarstvu vanjskih poslova da nemamo pravovremene, potpune i relevantne informacije i spremne kreirane politike kada su u pitanju neke od najvažnijih država u koje spada dakako Kraljevina Saudijska Arabija.

Prosto je nevjerovatno da nam inicijativu i to jednu vrlo opasnu i zlonamjernu preuzimaju zemlje koje su svoj savremeni imidž grade na dubokoj hipokriziji, a suštinski baziranom na mržnji prema svim vrijednostima koje zajednički dijele naša zemlja i Kraljevina Saudijska Arabija. Nažalost, to je rezultat našeg nerada i uskih karijerističkih interesa. Nemam drugog odgovora. Naravno, ne treba isključiti sadašnju situaciju gdje polovina naše diplomatije radi protiv interesa ove države iako ih ona uredno plaća. Potrebno je dosta više ulagati i napraviti jednu dugoročnu taktičku reviziju. Nadam se da ćemo to učiniti prije nego što nam našim neznanjem i bahatošću neprijatelji preuzmu naše tradicionalne prijatelje i saveznike!

Na koji način se mogu ostvariti sada bolji odnosi Saudijske Arabije i BiH, postoji li način da se opet makar dio saudijskih mehanizama lobiranja iskoristi u korist Bosne i Hercegovine ?

Kada su perspektive saradnje posrijedi one prvenstveno moraju imati opći državni interes kao prioritet, a nikako neke partikularne interese određenih skupina ili ideoloških grupa, ma s koje strane dolazili. Najviše u ovim procesima štete nanose neznanje i neupućenost. Jedno novo susretanje i upoznavanje u novom vremenu sigurno ima potencijal da ovakve nepoželjne pojave po obje strane spriječi. U Kraljevini Saudijskoj Arabiji su se desile velike promjene i na planu odnosa prema rigidnim interpretacijama vjere i upravo ovo može biti povod za intenzivniju i plodonosnu saradnju s Bosnom i Hercegovinom, budući da su diversifikacija društvenih dešavanja, uvođenje javnih kina, pozorišta, javnih muzičkih koncerata, sportskih natjecanja i otvaranja turističkih mjesta koja su ranije bila nezamisliva, izuzetna prilika za saniranje nekih negativnih percepcija, praksi i tendencija koje su prepoznate kao štetne za budućnost kako u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, tako i u Bosni i Hercegovini.

Uz sve ovo, veći interes za posjete i investiranje u Bosnu i Hercegovinu dodatni je motiv da se ova saradnja postavi u okvire jedne šire vanjskopolitičke strategije saradnje između dviju zemalja na institucionalnom nivou. Ove nove okolnosti treba shvatiti kao prednost, odnosno, uložiti značajne resurse u redefiniranju vanjske politike Bosne i Hercegovine koja će znati predstaviti svoje potencijale i zainteresirati ključne lidere Kraljevine Saudijske Arabije da se u ovom segmentu ostvari intenzivnija saradnja što će posljedično objema zemljama donijeti i ekonomske i političke benefite.

Ovo ima i svoj izuzetno važan politički potencijal jer omogućuje jednu partnersku saradnju i vanjsko-političko djelovanje koje može koristiti Bosni i Hercegovini posebno u segmentu važnih globalnih igrača koji nekada odlučuju o procesima u ovom regionu ili ih na određeni način sputavaju.

Kao što je utjecaj Kraljevine Saudijske Arabije na vanjsko-političko djelovanje Sjedinjenih Američkih Država u određenim ternucima igrao značajnu ulogu, zasigurno da dobri odnosi s ovom zemljom mogu pomoći i u budućnosti kako bi se odvratili neki štetni utjecaji globalnih igrača koji u nestabilnosti Bosne i Hercegovine vide svoju šansu. Kao što je u osnovi Sjedinjenim Američkim Državama bilo bitno da zadrže Kraljevinu Saudijsku Arabiju kao ključnog partnera na Bliskom istoku, a involviranje u Bosni i Hercegovini pored američkog opredjeljenja da pomognu riješiti problem u Evropi imalo i širu međunarodnu dimenziju i odjek među zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom – ovaj politički aspekt se može revitalizirati i unaprijediti, te iskoristiti kao moralni kapital za popravljanje imidža u ovom svijetu, koji je nerijetko opterećen antiameričkim sentimentima.

Može li Bosna i Hercegovina biti opet jedinstven primjer saradnje islamsko-arapskog svijeta i Zapada, da li je to prednost Bosne i Hercegovine i kako je iskoristiti? 

Vjerujem da naša domovina nije velika u geografskom pa i u geopolitičkom značaju, ali jeste njena dubina, njena ideja ogromna i to se dokazalo unatoč količini zla i sile koja je na nju udarila i koja joj i dalje prijeti. Stoga, smatram da moramo više poraditi na međusobnom dubljem upoznavanju i širenju pozitivne saradnje u poljima obrazovanja i kulturne razmjene, što je upravo jedan od ciljeva ovog mog istraživanja i publiciranja ove knjige o kojoj govorimo.

Ostaje važnije pitanje da li je Bosna i Hercegovina spremna načiniti iskorake i pokrenuti svoje postojeće kapacitete za ovu saradnju, odnosno koliko je među političkim liderima naše zemlje prisutna spremnost da se uhvate ukoštac s ovako zahtjevnim izazovima. Problem je predrasuda i nepoznavanja koje su nažalost često kočile svaku perspektivu pozitivnog razvoja. Potrebno je ulaganje kako bi se odnosi unaprijedili, a prvi korak u tom procesu su adekvatna znanja i efikasnost.

Činjenica je da, recimo, do danas nismo imali ozbiljne debate i studije o potencijalima veoma ambicioznog saudijskog projekta "Vizija 2030" i nakon skoro osam godina od njenog obznanjivanja, dovoljno govori. Također, ako se u proteklih desetak godina vidno osjeti povećanje broja turista i interesa za investiranje i vanjsko-trgovinsku saradnju iz određene zemlje, onda je prirodno da se pokrenu ozbiljne rasprave i planiranja, forumi i debate kako bi se kreatorima politika dale smjernice za dalji razvoj.

Predrasude postoje u svijetu i one su vidljive kako u najbanalnijim stvarima, tako i na najširi mogući način. Ovdje ćemo navesti primjer od prije nekoliko godina kada je Kraljevina Saudijska Arabija poslala 50 tona hurmi koje se smatraju najdragocjenijim i najizvornijim tradicionalnim proizvodom, te samim tim i poklonom u kulturi ove zemlje. Način na koji je naša javnost reagirala na ovaj izuzetno prijateljski čin mnogo govori, a najviše o nedostatku znanja i ignoranciji.

Može se shvatiti da je naša javnost negativno reagirala izrevoltirana unutrašnjim političkim problemima i nezadovoljstvom, ali način na koji se iskazala ta frustracija prema jednoj sasvim prijateljskoj gesti pažnje je zabrinjavajuća. Ne smiju nam se dešavati ovakve stvari, potrebno je da educiramo.

Još ozbiljnije, ne smiju nam se dešavati propusti da na ključnim adresama odlučivanja, u Predsjedništvu i Ministarstvu vanjskih poslova ključni donosioci odluka "ne znaju“ ili da im promakne šta su to ključni interesi naših prijateljskih zemalja, šta trebamo podržati i gdje trebamo ponuditi velikodušno podršku. Nije dobro da naši ambasadori pišu i šalju informacije našim institucijama i da sedmicama i mjesecima ne dobijaju odgovore. To su ozbiljni sistemski problemi!

Naši prijatelji znaju za našu kompliciranu administraciju, ali ne možemo se uvijek "vaditi“ na dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine, jer propuštamo ogromne potencijale saradnje u domenu namjenske industrije za što naša država posjeduje izuzetno visoke kapacitete, a Kraljevina Saudijska Arabije je, prema podacima iz 2022. godine, zemlja koja spada u pet najvećih svjetskih potrošača kada je u pitanju trošenje u vojne svrhe. Ovaj potencijal je potrebno urediti posebno unutar Bosne i Hercegovine, jer samo takav može osigurati konkurentnost i uspjeh.

Smatram da je u interesu Bosne i Hercegovine održavati dobre odnose, te je u ovom kontekstu pozitivno iznenađenje da su načinjeni neki koraci na kadrovskom proširenju kapaciteta Ambasade Bosne i Hercegovine u Rijadu, jer je mnogo interesa saudijskih građana da dolaze i posjećuju Bosnu i Hercegovinu.