Pandemija politike: Ko i kako vodi bh. borbu protiv koronavirusa
Ukoliko vratimo film u prva tri mjeseca borbe protiv korone i uporedimo s današnjim stanjem, naići ćemo na nekoliko paradoksalnih stvari. Sve greške i postupci nadležnima se možda i mogu oprostiti na samom početku pandemije, s obzirom na to da u tom trenutku ni svijet nije znao sa čim ima posla. Međutim, nadležni su vremenom učili, prilagođavali se borbi i svoje stanovništvo pripremali za tu borbu.
A šta se promijenilo u Bosni i Hercegovini? Složeno administrativno uređenje značilo je još složenije metode i ustrojstvo u borbi protiv korone. U RS-u je vrhovni štab na nivou entiteta i mjerna jedinica je odluka Milorada Dodika i vladajućeg SNSD-a. Umjesto kriznog štaba Dodik saopćava da će se škole zatvoriti na sedam dana. U trenutku kada u RS-u ima do 700 novozaraženih dnevno, obznanjuje se da će se učenici vratiti u škole već u ponedjeljak. Šta je bila svrha donošenja takve mjere koja će se primjenjivati sedam dana, i koja možda, ako je suditi prema iskustvu zemalja EU, nije opravdana, nije ni trebala postojati.
U FBiH druga priča i još složenija situacija. Zvanično postoji Krizni štab ministarstva zdravstva koji bi trebao voditi ključnu riječ. Ipak, svaki kanton ima svoj krizni štab i vodi svoju politiku. Ukoliko se pokušate sjetiti ko vodi Krizni štab FBiH, vjerovatno ćete opet zastati. Prepoznat ćete određene članove koji su češće u medijima, ali ćete rijetko vidjeti ministra zdravstva Vjekoslava Mandića. On se povremeno u određenim medijima oglasi uz šablonsku poruku kako nisu isključene ni najrigoroznije mjere.
Najsloženije je ipak u Sarajevu. Krizni štab neusklađen i opterećen koronom u vlastitim redovima. Ministra zdravstva nema već mjesecima, funkciju premijera obnaša privremeno ministar obrazovanja, a dvije bolnice (KCUS i Opća bolnica) vode svoju međusobnu borbu ko prima više, a ko manje pacijenata, ko izbjegava obaveze i ko poštuje zakone i nadležnosti.
Efektivnost mjera
Paralelno se niz mjera donosi u nekoliko dana, bez ikakve analize da li ona prva mjera koja je donesena funkcionira. Da li neko uopšte analizira funkcionalnost mjera? U takvoj situaciji ogroman broj građana u strahu iščekuje neke nove ad hoc mjere, neko novo potencijalno zatvaranje, pa makar i djelimično.
A zašto su građani u strahu. Moguće zbog nepovjerenja i sistema koji se bavi sam sobom. Moguće zbog činjenice da ni nakon sedam mjeseci od početka pandemije ne postoji sistem koji će jasno reći gdje će pacijenti biti smješteni, možda zbog činjenice da je vlast u Sarajevu tek jučer donijela zaključak o tome da inspekcija preispita koliko je koja bolnica spremila kreveta za Covid pacijente, ili da se ubrza testiranje u privatnim laboratorijama s kojima postoje ugovori.
Nepovjerenje u sistem
Koji drugi osjećaj god građana se može javiti osim nepovjerenja i straha ukoliko se nove mjere saopćavaju tako da predstavnik policije saopći da će kazne za nenošenje maske na otvorenom biti do 1.500 KM. Koji drugi osjećaj može biti ako se svakodnevno saopćava da nema mjesta u bolnicama.
Kada je neko iz bilo kojeg kriznog štaba konkretno obrazložio efektivnosti mjera i objasnio zašto naša djeca ne idu u školu, a zašto djeca u Njemačkoj idu u školu iako se uvodi lockdown?
Zašto danas, kada imamo skoro 2.000 novozaraženih dnevno, nemamo učestalije press konferencije s jasnim odgovorima i uputama o izvorima zaraze, o analizi uvedenih mjera i nizu drugih pitanja.
Možda je odgovor u predstojećim izborima pa se istina krije u činjenici da su mnogi koji vide borbu protiv pandemije i politički kandidati. A možda i jednostavno ne postoji plan niti sistem. I onda kao logičan slijed neusklađenosti dođe činjenica da prije pola godine kupljeni respiratori, pored svega, možda nisu ni ispravni.
