Politička kriza kojoj smo svjedočili u 2021. godini mogla bi biti samo blaža verzija izborne
Da će godina biti izuzetno politički neizvjesna moglo se osjetiti već tokom procesa izbora gradonačelnika Mostara i nove gradske vlasti, koja je formirana u februaru izborom Marija Kordića za gradonačelnika. Izbore u Mostaru obilježile su izborne krađe, otvorena saradnja SNSD-a i HDZ-a i sukob SDA, Naše stranke i SDP-a, koje su mjesecima optuživale jedna drugu za "izdaju".
Iako je "bitka" za Mostar predstavljana sudbonosnom, u stvarnosti, da je ishod bio drugačiji, politička kriza u državi ili Federaciji BiH ne bi bila ništa manja nego što je trenutno.
Odlazak Inzka
Informacija da će Valentina Inzka na mjestu visokog predstavnika zamjeniti Christian Schmidt, a koja je u javnost puštena krajem 2020. godine, otvorila je prostor vlastima u Republici Srpskoj da pripreme teren za osporavanje legitimiteta Schmidta i samih nadležnosti OHR-a. Podršku predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku u tom naumu dala je Ruska Federacija čiji predstavnici su tvrdili kako tada, tako i danas, da Schmidt ne može biti legalno izabran bez direktnog odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a.
Bez obzira na opasnost da Rusija otvori pitanje legitimiteta Schmidta, a koji Valentinu Inzku nije mogla osporiti, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira izabrao je favorita tadašnje Njemačke kancelarke Angele Merkel 27. maja 2021. za novog visokog predstavnika, a odlučeno je da će na dužnost stupiti 1. augusta.
Dodikov put u nepoznato
U julu, samo nekoliko dana prije isteka mandata, Valentin Inzko donio je izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kojima je u BiH kriminalizovano negiranje ratnih zločina, što je izazvalo buru u Republici Srpskoj i dalo povod Miloradu Dodiku da krene prvo u blokadu institucija države, a onda u proces obesmišljavanja i destrukcije istih, koji još uvijek traje.
Dodik je pod pritiskom opozicije u Republici Srpskoj, a usljed brojnih obećanja datih proteklih godina, u augustu krenuo na put bez povratka, prvo umrtljivanjem državnih institucija, a onda zaključcima da će u periodu od 6 mjeseci donijeti zakone u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kojima će VSTV, UIO i Oružane snage BiH izgubiti nadležnost u Republici Srpskoj.
Ipak, samo neprihvatanje visokog predstavnika trebalo je biti dovoljan znak međunarodnoj zajednici da vlasti Republike Srpske izlaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer bez OHR-a Dejton svakako nema smisla i otvara put u nove sukobe. Uprkos tome, već četiri mjeseca Dodiku takav pristup prolazi, a da stvar bude gora, stranci su veći fokus u spomenutom periodu stavili na izmjene Izbornog zakona.
Nemoć bosanskog političkog faktora
Izbor Joea Bidena za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država krajem 2020. godine ulio je nade naivnima da će SAD, preokupirane brojim krizama u različitim zemljama svijeta, riješiti političku krizu u BiH i to baš na zadovoljstvo bosanskog političkog faktora.
Upravo suprotno, Srbija i Hrvatska, potpomognute Mađarskom, Slovenijom i evropskim desničarima krenule su u protekloj godini u diplomatsku ofanzivu kojom bi se ojačale snage koje BiH vide samo kao zajednicu tri plemena, zalažući se za konsocijacijsku demokratiju, kroz donošenja izmjena Izbornog zakona po volji Hrvatske demokratske zajednice.
Iako takve ideje kroz zaključke i izvještaje o BiH nisu pronašle plodno tlo u institucijama Evropske unije, Vijeću EU ili Evropskom parlamentu, bilo je vidljivo da predstavnici EU, koji su na terenu provodili politiku Evropske unije, Angellina Eichhorst i Johhan Sattler podržavaju hrvatske interese u BiH.
Dok je Zagreb izgubio bitku da nemetne politički narativ evropskim institucijama, u stvarnosti je na terenu među onima koji direktno predstavljaju institucije EU u BiH uspio nametnuti svoje stavove.
Uz Matthewa Palmera, američkog predstavnika za izbornu reformu, koji je u internim dokumentima koji su u međuvremenu procurili u javnost, jasno naglasio da je potrebno napraviti razdor u probosanskom bloku, situacija je izgledala dosta tmurno.
Sve je kulminiralo brojanjem krvnih zrnaca supruge američkog diplomate, što je bio očit primjer banalnosti, površnosti, diplomatske sterilnosti i nemoći bosanskog političkog faktora u momentima značajnog političkog pritiska.
Čovićevi rokovi
S tim u vezi, kroz cijelu 2021. godinu, a što je samo nastavak ranije politike, HDZ i Dragan Čović imali su samo jednu misiju, zadatak i strateški cilj, domoći se izmjena Izbornog zakona. Skoro da nije bilo dana u kojem Čović nije davao nove rokove, izražavao optimizam ili prijetio blokadama i neodržavanjem izbora.
Dodikova politika mu je u najvećoj mjeri odmogla i već u augustu nagovijestila da od izmjena Izbornog zakona neće biti ništa.
Očita sinhronizovanost Beograda i Zagreba, pritisak javnosti i dijela medija zbog prijedloga HDZ-a nije ostavila prostora najvećim strankama sa sjedištem u Sarajevu da pristanu na zahtjeve Dragana Čovića, što je okončano privremenim povlačanjem međunarodnih medijatora iz pregovora o izbornoj reformi.
Uprkos svemu, kriza u Bosni i Hercegovini, kojoj smo svjedočili u 2021. godini, još nije dosegla vrhunac, i vjerovatno će biti samo blaža verzija naredne izborne godine, jer je trenutne politike i pozicije u političkoj stvarnosti nemoguće pomiriti.
