Politika, historija i prijestolnica: Hoće li Sarajevo danas dobiti dan svog osnivanja?
Na toj osnovi, predviđa se organizacija naučnih, kulturnih i drugih manifestacija koje bi svake godine obilježile ovaj datum.
Inicijativa, koju je na dnevni red stavio predsjedavajući Gradskog vijeća Jasmin Ademović (NiP), ponovo je otvorila rasprave o samom početku Sarajeva i njegovoj historiji. Podsjećanja radi, slično pitanje pokrenuto je i 2019. godine, što je tada izazvalo oprečne stavove među političarima, naučnicima i građanima.
Naučno pitanje, politička rasprava
Dok je inicijativa dobila podršku dijela vijećnika, postoje i oni koji izražavaju sumnju u opravdanost ovog prijedloga, tvrdeći da bi se uvođenjem Dana osnivanja Sarajeva u sjenu stavio već postojeći Dan grada Sarajeva, 6. april, koji obilježava oslobađanje grada u Drugom svjetskom ratu.
Protivnici ovog prijedloga koji dolaze iz političkog svijeta smatraju da se ne smije dopustiti da početak stvaranja Sarajeva veže za vakufnamu Isa-bega Ishakovića.
Naučni konsenzus je već odavno jasan: Sarajevo, kakvo poznajemo danas, osnovano je u vrijeme Osmanskog carstva, zahvaljujući vakufima i strateškoj viziji osmanskih vlasti.
Prema historičarima, prethodna naselja na području Sarajeva, poput rimskog grada Aquae S..., nisu imala kontinuitet urbanog života nakon propasti Rimskog carstva. Pravi urbani razvoj započinje dolaskom Osmanlija, a Isa-beg Ishaković kao ključna figura tog perioda bio je odgovoran za osnivanje Sarajeva kao administrativnog, kulturnog i trgovačkog centra.
Već 30-ih godina prošlog stoljeća, poznati sarajevski historičar Vladislav Skarić isticao je da je Sarajevo nastalo kao rezultat osmanske državne politike, koja je pomjerila politički centar iz srednjovjekovnog Visokog prema strateški pogodnijem mjestu u sarajevskom polju. Ovu tezu dodatno potvrđuju istraživanja osmaniste Adema Handžića, koji naglašava da su svi veći gradovi na teritoriji Bosne i Hercegovine iz tog perioda, uključujući Sarajevo, Mostar i Travnik, osnovani kroz instituciju vakufa.
Vakufnama Isa-bega Ishakovića opisuje način na koji su osmanske vlasti planirale i gradile gradove. Ova institucija regulisala je društveni, privredni i kulturni život, stvarajući urbanu infrastrukturu kakvu Sarajevo danas baštini.
Šta piše u vakufnami
Vakufnama Isa-bega Ishakovića, napisana na arapskom jeziku, smatra se najstarijim osmanlijskim dokumentom ove vrste u Bosni i Hercegovini i jedan je od ključnih izvora za razumijevanje početaka Sarajeva. U ovom dokumentu pobrojani su objekti koje je Isa-beg uvakufio za izgradnju i održavanje, uključujući džamiju, tekiju, most, mlinove, hamam, dućane i zemljišne parcele na području današnjeg Sarajeva i okolice.
Jedan od najvažnijih objekata spomenutih u vakufnami je tekija, koja nije služila samo za vjerske svrhe, već i kao prenoćište i kuća za siromašne, čineći je ključnim društvenim centrom naseljenog područja. Također, most preko rijeke Miljacke, koji je povezao Carevu džamiju s Kolobara-hanom, bio je vitalan infrastrukturni element grada, olakšavajući promet između važnih lokacija u Sarajevu.
Vakufnama također navodi mlinove na Miljacki i zemljišne posjede u okolini, koji su bili od vitalnog značaja za održavanje objekata i funkcioniranje grada. Uz ovo, Isa-beg je uvakufio i hamam, koji je bio važan javni objekat za higijenu i društveni život, te han i dućane, koji su omogućili razvoj trgovine i komercijalnih aktivnosti u novostvorenoj urbanoj sredini.
Ovaj dokument ne spominje ranije podignutu Carevu džamiju, jer je ona već bila finansirana iz carske blagajne, ali jasno utvrđuje sve što je bilo potrebno za održavanje osnovnih gradskih funkcija, čime je Isa-beg osigurao dugoročnu održivost svojih građevinskih poduhvata.
Argumenti onih protiv inicijative
Među protivnicima prijedloga postoji zabrinutost da bi uvođenje Dana osnivanja Sarajeva moglo stvoriti konfuziju i umanjiti značaj Dana grada Sarajeva, koji se obilježava 6. aprila. Ovaj datum nosi posebnu historijsku težinu, jer simbolizira oslobođenje Sarajeva od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu.
Protivnici također ukazuju na to da bi isticanje Isa-bega Ishakovića kao osnivača moglo zanemariti širu historijsku sliku. Oni ističu kako su i prije Osmanlija ovdje postojala naselja, kulturni i društveni život, pa i elementi urbanog karaktera.
Postoje oni koji smatraju da sam datum nije dovoljno precizan, odnosno da, ako znamo da je ona napisana u mjesecu džemadulula 866. godine po Hidžri, taj vremenski period se proteže od 1. februara do 2. marta 1462. godine. Ipak historičari poput Enesa Pelidije smatraju da je legitimno odabrati 1. februar s obzirom da se radi o najstarijem mogućem datutmu izdavanja vakufname.
Također, neki politički akteri smatraju da bi obilježavanje 1. februara moglo izazvati podjele, s obzirom na različite percepcije historije u multikulturalnom Sarajevu.
Odlučivanje o uvođenju Dana osnivanja Sarajeva predstavlja značajan trenutak, no i dalje ostaje nejasno šta bi konkretno usvajanje ove inicijative donijelo. Iako bi, s jedne strane, mogao biti uspostavljen simbolički datum koji bi dodatno afirmirao važnost Isa-bega Ishakovića u razvoju grada, s druge strane, pitanje odnosa prema postojećem Danu grada, 6. aprilu, te percepcije historije i identiteta Sarajeva ostaju otvoreni.
U svakom slučaju, rasprava neće nestati ni nakon današnje sjednice Gradskog vijeća. Nije jasno hoće li usvajanje ili odbijanje ove inicijative smiriti, ili samo pojačati, podjele među političarima i građanima Sarajeva. Historijske interpretacije, političke kalkulacije i kulturni identiteti će i dalje biti predmet debata, bez obzira na konačan ishod glasanja.
