Portparolka Instituta za nestale: Nikad mi nije bilo teže, našli su moje daidže u Tomašici
S proljeća i ljeti je najteže. Tako je bilo i 1992. godine. Prvo su u Prijedoru počeli razdvajati ljude po tome kojoj naciju pripadaju, a onda je Bošnjacima i Hrvatima naređeno da nose bijele trake oko ruku, da na svoje kuće izvjese bijele čaršafe, da se jasno označe kao meta, kao populacija koju treba istrijebiti. Ovo proljeće i ljeto će biti posebno teški za porodice žrtava iz tog grada, ali bit će i olakšanje nakon toliko godina. Tomašica je više od dvije decenije krila kosti njihovih najmilijih. Ovih dana vrše se identifikacije posmrtnih ostataka, ovih dana porodice će saznati konačnu istinu, a njihovi očevi, sinovi, braća..., pronaći će konačni smiraj.
U tom gradu je više bošnjačkih porodica koje su saznale ili će u narednim danima saznati da se četiri, pet ili više tijela njihovih namlijih krilo u masovnoj grobnici Tomašica. Među njima je i porodica portparolke Instituta za nestale osobe BiH Lejle Čengić.
Ubijena četiri brata pred očima djece
Sve ove godine koliko radi u Institutu obavještavala je javnost i porodice o pronađenim tijelima žrtava rata. Sada je bila u situaciji da obavijesti vlastitu porodicu da su njene daidže Fehim, Latif i Asim Mrkalj pronađeni u Tomašici. Oni trebaju biti identifikovani u narednim danima, a za četvrtog, Saliha, još uvijek se čeka DNK nalaz.
Porodica Mrkalj je prije rata živjela u prijedorskom naselju Bišćani. Tu su četvorica braće i ubijena u dvorištu porodičnih kuća.
"Njihove žene i djecu su zatvorili u kuću, a njih su ubili pred kućom. Sve su čuli i vidjeli. Njihova sestra je također sve to vidjela i onda ih je nekako uspjela pokriti čaršafima kada su ubijeni. Nisu ih tada uspjeli ukopati. Poslije toga, ono što je porodica saznala je to da su njihova tijela odvezena u kamionima. Tek 22 godine kasnije pronađeni su u Tomašici", kazala je Čengić za Klix.ba.
Četvrti brat Salih, koji je također ubijen ispred porodične kuće, nije imao djece. Porodica iščekuje da dobije konačnu informaciju i za njega.
"Na ICMP-ovom pretraživaču stoji da nema dovoljno krvi. Svi oni koji su mogli dati krv, dali su. Osim toga pronađena su braća, pa se može na temelju kosti pronađene braće izvršiti identifikacija i četvrtog. U ICMP-u su rekli da to neće biti problem", pojašnjava Čengić.
I drugi članovi porodice su ubijeni i mučeni
Životni put je odredio tako da Lejla, koja je i sama imala ovu veliku tragediju u vlastitoj porodici, obavještava javnost o pronalasku masovnih grobnica, o iskopavanjima, o identifikaciji. Jučer joj je ipak bilo najteže, i to dan prije njenog rođendana.
"Otkako radim ovdje nije mi bilo teže. Zapravo, nije bilo težeg perioda za mene od onog kada su počela iskopavanja na Tomašici. Jučer je bio najgori dan. Došli su mi spiskovi da će i moje daidže biti identifikovani u ovih šest dana. Jako je teško čitati sve to šta je nađeno uz njih, te detalje poput onog da je u džepu jednog daidže pronađena kutija šibica, džepne maramice... To su ljudi koji su ubijeni ni krivi ni dužni, bili su nenaoružani, imali su samo to što se zateklo uz njih, to što im je pronađeno u džepovima. Izveli su ih goloruke i ubili pred kućom da čuju djeca", kaže Lejla drhtavim glasom.
Njih četvorica braće nisu jedini iz porodice Mrkalj koji su ubijeni i pronađeni u masovnoj grobnici. Ubijeni su i Lejlini daidžići, ali njihove kosti su pronađene ranije u grobnici Jakarina Kosa. Njen dedo je također ubijen, ali je njegovo tijelo odmah iza rata pronađeno u masovnoj grobnici u Redžićima. Oni koji nisu ubijeni prošli su torture koncentracionih logora.
"Porodice se generalno nisu vratile u Prijedor. Svi oni tamo imaju svoje imanje i kuće, ali žive u inozemstvu. Tako je i kod većine drugih porodica", kaže Čengić.
Kolaps na tuzlanskim cestama: Automobili sletjeli u kanal, na magistralama popriječeni kamioni
