Potresna ispovijest muškarca iz Foče koji je u ratu seksualno zlostavljan: Zločinci slobodno hodaju zato što šutimo
Foča u kojoj su tokom rata na nekoliko lokacija postojali logori i zatočenički centri bila je svojevrsni centar silovanja i seksualnog nasilja.
Zahvaljujući svjedočenjima žrtava silovanja koje su progovorile o traumama i počiniocima zločina, u više presuda, koje su predstavljale prekretnicu, kao što je slučaj sa predmetima Tadić, Mučić i drugi, Furundžija, Kunarac i drugi te Krstić, Međunarodni krivični sud je unaprijedio razvoj međunarodne pravde na polju rodnih zločina tako što je omogućio krivično gonjenje seksualnog nasilja kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid.
Konačno, silovanje je prestalo da bude shvatano kao neobuzdano seksualno ponašanje pojedinaca i priznato kao moćno oružje rata, koje se koristi kako bi se protivnik zastrašio, progonio i terorisao.
Moćno oružje rata
Ratno seksualno nasilje ostavilo je izuzetne psihološke, fizičke, ekonomske i društvene posljedice po žrtve koje ih trpe i danas. To je još jedan u nizu razloga zbog kojih mnoge žrtve nisu ili ne žele progovoriti o proživljenim torturama, ili poput našeg sagovornika porijeklom iz Foče žele podijeliti svoju priču, ali pritom ostati anonimni zbog nedovoljno razumijevanja, institucionalne i svake druge podrške zbog onog što je proživio tokom rata u Foči.
"Moram ostati anoniman jer umjesto da imam podršku nailazim na nerazumijevanje. Naprotiv, osobe kojima se požalim govore mi 'ma znaš naš narod, nemoj to pričati'! Imao sam sreću da imam podršku bliskih osoba s kojima se borim da pričam, da se nikada nikome ne ponovi. Nisam ja jedini seksualno zlostavljani muškarac. Ima ih još. Ali ne žele pričati jer se boje. Boje se osude od sopstvenog naroda. A vrlo je važno pričati. Kako za sebe tako za čovječanstvo i historiju", kaže naš sagovornik čije je identitet poznat redakciji portala Klix.ba.
On je u aprilu 1992.godine imao tek 18 godina.
"Sjećam se kada je u aprilu ‘92 selo Šukovac sa druge strane Drine gorilo. Mi smo posmatrali ne vjerujući šta se dešava. Tada sam prvi put čuo zvuk granata dok prolijeću. Tek sam napunio 18 godina. Moj brat i ja smo bili u takozvanim 'zajedničkim stražama' sa komšijama četnicima. Ubrzo smo shvatili da su te straže 'navlakuša'. Povukli smo se i obično bi se krili u podrumu gdje su drva. U maju su došli i odveli mog brata. Ja nisam bio u kući, bio sam kod komšinice. Ubrzo 'Beli orlovi' zajedno sa mojim prijateljem dolaze i siluju moju majku dok babo i ja to moramo gledati. Tukli su nas i prisiljavali da gledamo. Taj čin nikada neću zaboraviti. Tih dana sam pio tablete za smirenje jer sam doživio nervni slom. Meni je krivo jer nisam mogao zaštiti moju mamu", priča naš sagovornik.
Prisjeća se da su zločinci nešto kasnije došli i odveli i njega.
"Taman kad sam pomislio da ne može gore da bude, jedan od onih 'Belih orlova' dolazi i mene odvodi prvo u obližnju zgradu, a zatim u zgradu 'Lepa Brena'. Tu sam proživio pakao. Bivam svakodnevno seksualno zlostavljan. Osim zlostavljanja bio sam prisiljen i kuhati, čistiti i prati. Pa i to nije bilo dovoljno onda počinje fizičko zlostavljanje. Ja u svojoj glavi razmišljam da sam to zaslužio jer nisam zaštitio mamu. Smatrao sam da sam trebao mamu zaštititi životom. Sebi govorim 'zaslužuješ ovo...' Povremeno bih čuo vrisku u zgradi i po tome sam mogao zaključiti da nas ima još zarobljenih. Inače, nisam mogao vidjeti ni sunca ni mjeseca jer je sve uvijek bilo zamračeno", ispričao nam je svoju potresnu priču.
Kaže da se njegov silovatelj i zlostavljač zvao Zoran i da je bio Vojvođanin. Nakon 18 mjeseci zatočeništva u logoru "Lepa Brena" Zoran ga je odveo pred Kazneno-popravni dom u Foči i predao kasnije osuđenom ratnom zločincu Miloradu Krnojelcu.
"Gdje si se krio do sada, tako mi se obratio namigujući Zoranu. Tada mi daje krst da ga poljubim i da se prekrstim govoreći mi da postanem Srbin i da ću biti slobodan. Odgovorio sam da me može i ubiti, ali da umirem kao musliman. Tada me počeo tući dok se nisam onesvijestio", ispričao nam je.
Bijeg iz živog štita
Ratni zločinac Milorad Krnojelac ga je koristio u živom štitu, a tako je i uspio pobjeći iz Foče.
"Ja ne znam gdje danas živi Zoran. On slobodno hoda, ja patim i polahko se borim sa prošlošću" kaže naš sagovornik.
Često priča o zlostavljanju žena i djevojčica, ali da se nikada ne čuje o silovanju 18-godišnjeg mladića.
"Zato sam odlučio da ispričam dio svoje sudbine. Želim da se nikada nikome ne ponovi ovo što se meni desilo. Pokušavao sam da se otvorim osobi koja je bila u jednom udruženju, ali nažalost nailazim na nerazumijevanje i ismijavanje. Prije dvije godine sam se sreo sa Stašom (op.a Zajović) predsjednicom Žena u crnom. Uz pomoć još jedne preživjele žrtve seksualnog zlostavljanja skupio sam snagu da progovorim i učinim historijski čin. U sred Beograda smo ispričali našu sudbinu iz 1992. godine. Nisam znao da će mi to pomoći u mom oporavljanju, a pomoglo mi je puno. Počele su se neke kockice slagati. I danas sam vrlo aktivan sa ovim udruženjem. Organizujemo predavanja širom bivše Jugoslavije. Bili smo u Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Ne smijem pričati u Bosni i Hercegovini zato što sam naišao na ponižavanje kada sam pokušao. Udruženje iz Srbije mi je pomoglo da svoje breme podijelim i da se nosim lakše sa tim. Nažalost u Bosni i Hercegovini se malo priča o seksualnom zlostavljanju. Iako se spomene, spominju se samo žene i djevojčice. O seksualnom zlostavljanju muškaraca se ne priča. Veoma je važno govoriti. Vrlo je važno za žrtve. To je dio procesa zarastanja rana. Uz stručnu pomoć i pomoć 'Žena u crnom' moje breme je postalo lakše. Uspio sam savladati moje mišljenje da sam kriv za silovanje majke i ubistvo brata", kaže naš sagovornik.
Od brojne porodice jedini je među živima. Kaže da o onom što se dešavalo nikada nisu smogli snage razgovarati i da su mu najbliži članovi porodice doslovce umrli od tuge. Za ubistvo brata niko nikada nije odgovarao. U rodni grad rijetko odlazi.
“U Foču odlazim kada moram i kada se obilježavaju ratna. Ja svog rodnog grada više nemam. Foča je nestala 1992. godine. Poslije svakog boravka u Foči odbolujem. Poručio bih ẓ̌rtvama da skupe hrabrosti i progovore. Zločinci slobodno hodaju zato što šutimo. Nemojte truhnuti i patiti. Ima osoba koje će vas razumjeti", poručio je.
U Foči je u kratkom vremenskom periodu 1992. godine protjerano 22.000 ljudi, ubijeno gotovo 3.000 civila, a za 627 i danas tragaju njihovi najbliži kako bi im mogli klanjati dženazu. Među žrtvama je 586 žena dok su brojni objekti tokom rata pretvoreni u logore.
Foča je općina u kojoj je najviše žena ubijeno i silovano tokom agresije na BiH, a Bošnjaci Foče su ubijani, mučeni, pritvarani i sistemski progonjeni s ciljem da ih u tom gradu više ne bude.
