Suđenje Karadžiću je "najvažnije u 23-godišnjoj historiji tribunala UN-a" i većinom se smatra testom da li moderni međunarodni krivični sistem može nametnuti odgovornost ratnim liderima, ocjenjuje The New York Times.
U Hagu je suđeno mnogim pojedincima za zločine u ratu u Jugoslaviji, ali je Karadžić, zajedno s ratnim komandantom bosanskih Srba Ratkom Mladićem, kojem tek treba da bude izrečena konačna presuda, najviši osuđeni zvaničnik, piše utjecajni njujorški list, dodajući da je bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, "čiji je ekstremni nacionalizam podstakao i omogućio krvavi sukob", umro u pritvoru pri kraju suđenja, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Tužilaštvo je tražilo povećanje kazne sa 40 godina na doživotni zatvor, što je uglavnom bio simboličan potez zato što Karadžić vjerovatno neće živjeti dovoljno dugo da odsluži dugačku kaznu, ukazuje list i dodaje da je odluka da mu se poveća kazna, "simbolična ili ne", izazvala aplauze rodbine žrtava iz BiH, koja je pratila izricanje presude s galerije.
NYT prenosi ocjenu profesora slavistike i istočnoevropskih studija na Univerzitskom koledžu u Londonu Erica Gordyja da je najvažnije da će poslije presude biti dokumenti o onome što se desilo, ali da je ipak osnovno pitanje da li će ti dokumenti postaviti osnovu za raspravu i povjerenje među ljudima koji su učeni da "uvijek sebe treba da smatraju žrtvama, a ljude oko sebe svojim neprijateljima".
Ruka pravde
Rodbina žrtava je dvije decenije tražila pravdu između Haga i polja smrti gdje se i danas nalaze ljudske kosti, piše BBC. Za žrtve i njihove bližnje, koji su s galerije pratili kako je političkom organizatoru, koji je stajao iza njihovih patnji, rečeno da će doživotno biti u zatvoru, to je bilo nešto "najbliže pravdi što su osjećali da mogu dobiti".
Sličnu ocjenu iznosi i američki National Public Radio - NPR koji podsjeća da se Karadžić suočio s najtežim optužnicama za genocid, istrebljenje, ubistva i etničko čišćenje, kao i da je slijedio Miloševićev primjer koristeći sudnicu kao političku pozornicu.
Ipak, Karadžić kao okorjeli kockar koji je volio poker i kojeg su u ranim danima rata novinari pratili po kockarnicma u srijedu je u Hagu "izgubio posljednju ruku protiv međunarodne pravde", ocjenjuje NPR.
Podijeljena zemlja
Bosna i Hercegovina je, međutim, i skoro 25 godina od završetka rata i dalje podijeljena i polarizovana oko Karadžićevog naslijeđa, piše The Financial Times.
Član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je bio svjedok odbrane na suđenju Karadžiću, nakon presude Karadžiću tvrdi da Haški sud nije pravičan, dok s druge stane predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović kaže da "potpuna pravda nije moguća, ali da je (presuda) zadovoljenje za žrtve", prenosi londonski list.
Predsjednik, psihijatar, pjesnik pa i new age iscjelitelj živio je različite živote, piše Agence France-Presse i ukazuje da je "ratni zločinac" sa 1.000 lica i poslije konačne presude međunarodne pravde i dalje osoba koja izaziva podjele u sudu javnosti.
Za međunarodnu zajednicu i njegove neprijatelje, bosanske Hrvate i Bošnjake, on je čudovište odgovorno za smrt desetina hiljada ljudi, dok je za mnoge Srbe i dalje heroj, poput likova iz srpske epske poezije, ocjenjuje francuska agencija.
Oživljene rane
Karadžićev slučaj se smatra ključnim u pružanju pravde žrtvama, ocjenjuje agencija Associated Press.
Američka agencija prenosi da je "jedan od glavnih arhitekata pokolja i uništenja u ratu u BiH" jedva reagovao kada mu je sud povećao kaznu sa 40 godina na doživotni zatvor, dok su preživjeli iz rata i njihova rodbina aplauzom pozdravili izricanje presude.
Ali ni nova presuda za neke neće biti dovoljna, ocenjuje AP i citira riječi Munire Subašić iz Udruženja Majke Srebrenice da žrtve nikada neće moći biti sretne, jer "imajući u vidu šta je učinio, čak i da ima hiljadu života, i da mu svaki od tih hiljadu života bude uzet, to ne bi bilo dovoljno za žrtve".
AP ukazuje na to da su bosanske ratne rane oživljene prošle nedjelje kada je otkriveno da je osumnjičeni za ubistva u džamijama na Novom Zelandu izgleda iskazao divljenje Karadžiću i njegovom naslijeđu.
Ikona bijelih nacionalista i suprematista
Karadžićevo opravdanje etničkog čišćenja kao odbrane zapadne civilizacije od muslimana napravilo ga je ikonom među nekim nasilnim desničarskim ekstemistima, piše The Guardian.
Edin Hajdarpašić, historičar s Loyola u Chicagu, poreklom iz BiH, u komentaru za The Washington Post piše da je Karadžić jedan od onih koji i danas inspirišu nasilje bijelih rasističkih ekstremista i da se u vrijeme globalnog ekstremizma na primjeru BiH može razumjeti zašto se nacionalni pokreti ne bi smjeli odvajati od transnacionalnih.
Hajdarpašić piše kako je, bježeći od rata, kao 16-godišnji bosanski musliman i izbjeglica, stigao u SAD 1993. godine te se prisjeća kako su se tih godina na američkim vijestima nakratko pojavljivali muškarci poput Karadžića i Miloševića koji su pričama o osveti za srednjovjekovne gubitke protiv muslimanskih osvajača "dezinfikovali govor o teritorijalnim podjelama, razmjeni stanovništva i evropskim vrijednostima".
Karadžić i njegovi prijatelji su nerijetko, piše Hajdarpašić, govorili o temi "sukoba civilizacija" u kojima su srpski nacionalisti predstavljani kao branioci civilizovanog Zapada protiv muslimanske plime s Istoka.
Nije teško vidjeti kako su te ekstremističke ideje i nasilne radnje koje su ih pratile pronašle novi dom u procvatu islamofobnih pokreta 21. vijeka, piše historičar.
"Za Andersa Breivika, norveškog teroristu koji je ubio 77 ljudi u napadu 2011. godine, Karadžić nije bio samo još jedan krstaš iz daleke prošlosti, već živi idol - neko koga je želio da upozna. Brenton Tarrant, osumnjičeni u prošlonedjeljnom masakru na Novom Zelandu, također je odao počast Karadžiću”, navodi se u komentaru u listu.
Hajdarpašić ističe da "nekoherentna, ali zapaljiva zbrka zavjera i mitova u pozadini tih napada" nema srpsko, francusko, američko ili australijsko porijeklo, kao i da nacionalizam uvijek uključuje međunarodnu mobilizaciju različitih društvenih elemenata povezanih sličnim pogledima - često teorijama zavjere i apelima na nasilje radi odbrane sopstvenih nacionalnih interesa ili rasne čistoće.
Na kraju, Hajdarpašić zaključuje da je razumijevanje savremene privlačnosti nacionalizma i bijele nadmoći od suštinskog značaja za bilo kakav napor da se ti pokreti poraze.
Trumpova prva odluka? Novi američki predsjednik izbacuje transrodne osobe iz vojske
