Vozeći se uskim, makadamskim putem iz tmurnog i prohladnog Sarajeva, ekipa agencije Anadolija dolazi do izolovanog, ali po mnogo čemu bajkovitog Lukomira.
Na ulazu nas dočekuju prijatni i gostoljubljivi stanovnici, koji se za 20-tak dana pripremaju za silazak u grad.
Već dvije godine odlaze u grad, jer su, kažu stanovnici ovog malog sela, zime ovdje veoma teške, a prilaz selu veoma nepristupačan.
Lukomir je jedinstven po mnogo čemu, a ponajprije po kamenim kućama starim i preko 200 godina, koje su prekrivene šindrom od trešnjevine.
Ovo selo, bez sumnje zaslužuje epitet koji je već i dobio - "posljednje pravo bosansko selo".
Gradeći prva sezonska naselja, koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz porodica Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru.
Sedamdesetogodišnji Ismet Čomor u selu Lukomir živi od rođenja.
"Loše se ovdje živi. Moraš se baviti poljoprivredom, uzgajati stoku, a kada snijeg padne, ako nije pripremljena hrana za porodicu i stoku, veoma je teško", pojasnio je Ismet.
Prema njegovim riječima, on zajedno sa svojom porodicom već dvije godine pred zimu seli u Hadžiće.
"Niko već dvije godine ne ostaje u selu tokom zime, a vraćamo se u aprilu", kazao je Ismet i dodao da "za nekih 20 dana odlaze iz Lukomira i onda nikoga neće biti ovdje".
Mina Masleša (55) kaže da je Lukomir prelijep kada dođe ljeto, ali da je zima mnogo drugačija, kada padne snijeg nikoga nema u ovom selu.
"Ovdje sam rođena, ljeti živim ovdje, ali tokom zime sam u Sarajevu. Veoma sam vezana za ovo selo", ispričala je Mina, obučena u tradicionalnu narodnju nošnju, koja je u ovom selu sve rjeđa.
Govoreći o selu Lukomir prije 50 godina, Mina kaže da je u njeno vrijeme u njemu bilo 45 djevojaka, bilo je mnogo omladine, 45 domaćinstava...
"Bilo je baš života, nije moglo bolje, a sada, poslije rata, omladina je otišla, kuće srušene, putevi loši", kazala je ona i dodala da je ovoga ljeta u Lukomiru bilo 22 domaćinstva.
Prema njezinim riječima, malo toga je od tradicije sačuvano u Lukomiru.
"Sve je izumrlo", kaže Mina, a govoreći o postanku Lukomira, ona kaže da niko ne zna kada je ono nastalo.
"Moj dedo je živio 65 godina, otac 84 godine, a nijedan nije zapamtio kada se pravila kuća u kojoj su živjeli i u kojoj ja sada živim. Ima sigurno više od 250 godina kada je pravljena", pojasnila je Mina.
Prisjećajući se zima kada je ona bila djevojka, ona kaže da su bile teške, ali da su bile podnošljive, jer je bilo mnogo više naroda.
Nura Čomor već 85 godina živi u Lukomiru. Nakon smrti supruga i sedmero djece ostala je sama.
Prisjećajući se Lukomira iz prijašnjih vremena, nena Nura kaže da "nije bilo ljepšeg sela".
"Neke od kuća su se pravile kada sam ja došla, ali neke su stare i po nekoliko stotina godina. Moja je također stara i više od sto godina", kazala je Nura.
Govoreći o tradiciji u ovom selu, ona kaže da se i nije sačuvalo ništa posebno.
Nura plete vunene čarape, sije baštu i na taj način i preživljava.
"Prije je ovdje bilo prelijepo živjeti. Krave, ovce, konji, njive uređene, sve se kosilo, a sada je sve napušteno", kazala je Nura.
Ona je dodala da dolazi zima i da joj valja "sići u grad", ali to joj i nije baš drago. Ona ipak voli svoje selo i pribojava se da bi je ovih dana snijeg mogao rastaviti od njega.
