Ovo je prvi put nakon 18 godina da su bivši zatočenici logora Šljivovica došli na mjesto stratišta. Zajedno s njima bili su predstavnici "Udruženja žrtava i svjedoka genocida" i "Saveza logoraša BiH", kao i aktivisti "Žena u crnom" i "Fonda za humanitarno pravo" iz Beograda.
Vlasti u Srbiji ranije nisu dozvoljavale obilazak logora Šljivovica, ali su preživjeli zatočenici danas uspjeli obaviti posjetu uz pomoć "Fonda za humanitarno pravo". Bio je planiran i obilazak logora Mitrovo polje, ali su vlasti tu posjetu zabranile.
Bivši logoraši i predstavnici civilnih udruženja iz BiH i Srbije, koja se bore za zaštitu prava žrtava rata, vidjeli su danas porušene barake na mjestu gdje su 1995. bili smješteni i mučeni logoraši. Položili su cvijeće u znak sjećanja na dvojicu logoraša koji su podlegli ranama od zlostavljanja u logoru, Mehi Jahiću i Nazifu Krliću.
Prvi put nakon izlaska iz logora 1996. godine, Senad Jusufbegović i Amir Omerspahić, danas su posjetili mjesto na kojem su, kako kažu, najviše propatili u životu. Vidno potreseni i sa suzama u očima prisjetili su se, u razgovoru s reporterom agencije Anadolija, svega što su doživjeli.
Padom Žepe, krajem jula 1995. godine, Jusufbegović je sa grupom prijatelja prešao Drinu, gdje su ih dočekale vojne formacije Srbije i sprovele ih u logor u Šljivovicu, a zatim u Mitrovo polje. U vrijeme kad je zarobljen Jusufbegović je imao 17 godina.
"Već nakon hapšenja, dovođeni smo u stražarsko mjesto u blizini sela Jagošnica. Tu smo trpili prijetnje, maltretiranja, provociranja. Srbijanske vlasti kažu da je logor bio prihvatni centar, ali nije. Imali smo ograničeno kretanje, bili smo izgladnjivani, dobijali smo jednu konzervu na šestero ljudi", prisjetio se Jusufbegović.
Ljudi su izvođeni na ispitivanja, batine su dobijali bilo kad i bilo gdje, a odlazak u toalet bio je moguć samo uz dobru volju policajca. Kako nisu imali nikakvog kontakta sa vanjskim svijetom, dugo nisu ni znali da je potpisan Dejtonski sporazum i da je okončan rat u njihovoj domovini BiH.
"Nije jednostavno vratiti se ovdje. Jedan momak je upucan kada smo tek uhvaćeni, drugi je umro u Mitrovom polju od zapetljaja crijeva, poznavao sam ga. Najviše boli to što država Srbija ne želi da prizna šta se zaista desilo ovdje", kazao je nekadašnji logoraš Jusufbegović.
Amir Omerspahić se prisjetio da je grupu u kojoj je bio jula 1995., nakon prelaska u Srbiju, jugoslovenska vojska uhapsila, a potom dovela u logor u Šljivovicu. Ugledavši policajce, Omerspahić je pomislio da će im tu biti lakše, jer mu je vojska već pri hapšenju prebila prste.
"Ali tek tu je nastao pravi pakao, odvodili su nas u baraku na ispitivanje, pisanje izjava, optužnica, tuča... To je trajalo danima. Onda je počelo izgladnjivanje i nevođenje računa o našoj higijeni. To nam je poslije pomoglo, jer kad smo se zaušljali, policajci nam nisu htjeli ulaziti u sobu", ispričao je Omerspahić.
Po dolasku u logor, smješteni su u barake, a u sobi od desetak kvadrata Omerspahić je boravio sa još 31 osobom na golom betonu. Nekada je i tuču mogao podnositi, ali ponižavanja, kaže, teško. Tjerali su ga da se krsti svaki put kada je išao u toalet, stražari su logorašima čitali istoriju i ubjeđivali ih kako su nastali od Srba.
"Bilo je svakakvih mučenja. Stajala je ovdje jedna stolica posebna za mučenje, gdje su me jednom natjerali da se popnem na koljena, dok su me tukli po tabanima. To mi je najgore bilo", kazao je Omerspahić, dodavši da nije opterećen mržnjom, te da ne osuđuje cijeli jedan narod, već samo pojedince.
Sandra Orlović iz "Fonda za humanitarno pravo" pojasnila je u izjavi za agenciju Anadolija kako je nekoliko organizacija iz Srbije odlučilo da poslije 18 godina treba doći i sjetiti se onoga što se dešavalo u ovom logoru.
"Treba podsetiti javnost Srbije, ali i regiona, na jedno poglavlje srebreničke i žepljanske tragedije koje se dešavalo na teritoriji Srbije. Tu smo zbog toga i da podsetimo na ulogu Srbije i tadašnjih vlasti na ono što se dešavalo u i oko Srebrenice, ali i tokom celog rata u BiH", rekla je Orlović.
Izrazi izvinjenja koje srbijanski političari u posljednje vrijeme često izgovaraju ne znače previše bez djela koja će to pratiti, istakla je Orlović. Obilazak ovakvih mjesta i iskazivanje poštovanja prema ljudima koji su tu stradali i propatili, pravi je način da riječi dobiju značenje.
"Trebalo bi se okrenuti nešto sa državnog vrha, da vidimo pomak u priznavanju zločina, poput izjave predsjednika Nikolića da će ako treba da kleči. Jednog dana, na neki način mora da dođe do priznanja. Nema pomirenja, nema budućnosti dok do toga ne dođe", kazala je Ljiljana Radovanović iz Udruženja "Žene u crnom", izrazivši nadu da će politički i vojnii lideri bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, biti kažnjeni u Haškom tribunalu što bio doprinos pomirenju među narodima.
