Prijedor, Sanski Most i Ključ: 90.000 protjeranih, 10.000 u logorima, 1.132 grobnice
Obrazlažući odluku Žalbenog vijeća, sudija Theodor Meron tada je kazao kako postoje ubjedljivi dokazi da su bosanski muslimani i Hrvati zarobljeni u logorima na području sedam navedenih općina bili podvrgnuti životnim uvjetima koji bi doveli do njihovog fizičkog uništenja.
Za stanovništvo doline rijeke Sane genocid u ovom kraju je neupitna činjenica. Naime, u maju 1992. godine započeo je egzodus i patnja nesrpskog stanovništva na prostoru Sanskog Mosta, Ključa i Prijedora.
Ključ, Prijedor i Sanski Most: 10.000 nesrba boravilo u logorima, 90.000 protjerano
"U Ključu je egzodus, u pravom smislu riječi, počeo 27. maja 1992. kada su srpske snage vojske i policije izvršile klasičnu agresiju na ove prostore napadajući na nesrpska, odnosno, bošnjačka i hrvatska sela", kaže u razgovoru za Klix.ba Enes Salihović, predsjednik saveza logoraša USK i čovjek koji je prošao kroz tri logora: Staru Gradišku, Manjaču, a zatim i zloglasni Batković kod Bijeljine.
"Nenaoružano civilno stanovništvo počeli su odvoditi u logore.Prvo u Staru Gradišku, a poslije u Manjaču. Raselili su preko 17.000 Bošnjaka sa ovih prostora, i to u periodu od 1992. do kraja 1993. godine. Ubijeno je preko 650 civila, doslovce streljano na lokalitetima osnovne škole Velagići, osnovne škole u Biljanima, zatim Prhovu, Krasulji, Sanici, ali i skoro svim bošnjačkim i hrvatskim selima", ističe Salihović.
On navodi da je samo iz tri općine doline rijeke Sane (Ključ, Sanski Most i Prijedor) u logorima završilo više od 10.000 stanovnika koji nisu bili Srbi, te da je preko 90.000 ljudi iz ove tri općine protjerano u periodu od maja 1992. do kraja 1993. godine.
"Znači, govorimo da je u veoma kratkom vremenskom roku izvršeno masovno streljanje stanovništva s ciljem da bi se pokrenuo egzodus i iseljavanje stanovništva sa ovih prostora, te kako bi se ostavio etnički čist prostor sa isključivo srpskim stanovništvom. Ako to nije genocid, onda ne znam šta je. Pa ako čak moram matematički vagati, ali da ne budem pogrešno shvaćen, u dolini rijeke Sane se desio možda čak i veći genocid nego u Srebrenici", ističe Salihović.
Manjača: Životinje ispred ljudi
Za mučenja i torture koje su prolazili nesrbi u logorima, Salihović teško pronalazi prave riječi. On je proveo 11,5 mjeseci u tri različita logora.
"Manjača je sinonim koncentracionog logora jer je na ulazu na kapiji pisalo, i to su oni, Srbi, napisali ćirilicom: 'Koncentracioni logor Manjača'. Dakle, tako se zvao. Nikakav kamp, nikakvo mjesto za izdvajanje ljudi, itd. Ljudi su doslovce bili spušteni ispod nivoa životinje. Krave koje su bile nadomak štala u kojima smo mi bili smješteni bile su bolje tretirane od nas ljudi koji smo živjeli u Manjači: imale su redovnije i kvalitetnije obroke, imale su slobodnije kretanje u okviru svojih štala nego mi unutar logora. I nadasve, nisu bile izložene tučama i torturama kao mi. Možda jedino u čemu smo bili isti jeste to da su podjednako ubijali krave kao i ljude. Namjerno povlačim paralelu, jer je logor bio zaista tako koncipiran da su na jednoj strani bile postavljene štale sa kravama i životinjama, a na drugoj strani smo bili mi“, prepričava Salihović.
Komentarišući odgovornost tadašnjeg srpskog vojno-političkog rukovodstva za dešavanja u ovom dijelu BiH, on napominje da kao žrtva torture očekuje osuđujuću presudu Radovanu Karadžiću.
"Očekujemo da Radovan Karadžić, kao institucija predsjednika Republike Srpske, bude osuđen na doživotnu robiju jer je to jedina logična presuda za sve zločine koji su počinjeni po liniji komandne odgovornosti iz njegovog kabineta prema dolje. Pored toga, vrlo bitno je i da se utvrdi da je, ne samo u Srebrenici, nego i u dolini rijeke Sane počinjen genocid, isti ili čak veći nego u Srebrenici, uključujući općine Ključ, Sanski Most i Prijedor. Dakle, nije bitna samo osuđujuća presuda, bitna je i dimenzija kazne za zločine koji su počinjeni na ovim prostorima", podcrtava Salihović.
Bosanska krajina: 1.132 grobnice
A šta se to dešavalo na ovim prostorima govore podaci da je u regiji Pounja, odnosno općinama koje su smještene uz ili u samoj blizini rijeke Une i Sane, stradalo 14.359 građana ili 14,96 posto u odnosu na ukupne ljudske gubitke u BiH. Najveći broj Bošnjaka stradao je u općini Prijedor 3.689, od čega su čak 3.515 bili civili.
U mjestu Biljani kod Ključa 9. i 10. jula 1992. godine ubijeno je više od 250 civila, mahom staraca, žena i djece.
Prema knjizi "Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992. – 1995" autora Jasmina Odobašića, dokumentovano je postojanje čak 1.132 grobnice u Bosanskoj krajini, od čega 28 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih. U njima je do sada ekshumirano 4.697 tijela i identificirano 4.006. osoba. Među njima 314 žena, 136 djece, 200 Hrvata, veliki broj Roma, ali i stranih državljana.
Među ubijenim je bilo i stogodišnjaka, slijepih i gluhonijemih osoba, logoraša bačenih u jame i rudnike, čiji se ostaci danas ukopavaju na više različitih lokacija.
Da li svi navedeni podaci imaju pravnu težinu da budu nazvani pravim imenom - genocid, saznat ćemo od trojca Kwon, Morrison i Baird, članova Sudskog vijeća koje će donijeti presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu Vojske RS-a Radovanu Karadžiću za najteže zločine počinjene na prostoru Bosne i Hercegovine devedesetih godina.
Panika u Kijevu: Prvi put od ruske invazije ukrajinski parlament otkazao sjednicu
