Prijedorske majke kojima su ubili sinove: Tomašica je krila cijele porodice
Žrtve koje će biti pokopane u julu su sa područja Zecova, Hambarina, Rizvanovića, Bišćana, Čarakova i Rakovčana. Prijedor je područje na kojem su tokom agresije na BiH ubijene kompletne porodice. Slučaj za koji je čula cijela bh. javnost je priča o nani Havi Tatarević kojoj su ubili šest sinova i supruga. Nažalost, ovo nije usamljen slučaj.
U julu 1992. godine u ovim prijedorskim naseljima krv je tekla na sve strane, a tijela su odvožena na loklalitet rudnika Tomašica, gdje su zatrpana u masovnu grobnicu. Žrtve, Bošnjake i Hrvate, su vozili na kamionima kroz cijeli Prijedor i veliki broj stanovnika je to vidio, čuo ili znao, ali nažalost svi su šutjeli. Šute mnogi i danas.
Suočavanje s istinom
Mirsad Duratović, povratnik u Prijedor i bivši logoraš, u razgovoru s ekipom portala Klix.ba koja je posjetila Prijedor početkom ovog mjeseca, kaže kako je potpuno jasno da se neki ne žele pomiriti s tim da je u njihovo ime počinjen zločin, da su njihova braća, muževi, očevu, počinili najstrašnije zločine nad nedužnim civilima.
"Ne mislim na izvršioce, nego na žene, djecu i druge njihove rođake. Njima se teško suočiti s tim. Ako znate da je vaš otac, stric ili brat bio pripadnik neke vojne formacije koja je učestvovala u nekim događajima gdje je ubijeno nekoliko stotina ljudi, gdje je ubijeno 20 djece, kao u Bišćanima, onda se pitate da li je i on učestvovao u tome? Da li je silovao neku ženu, ubio neko dijete, s kim živim? Ljudi se to vjerovatno pitaju i zato bježe od istine, čini se lakše živjeti u neznanju nego se suočiti sa bolnom istinom. Istina jeste bolna, ali se to može prebroditi, patnje je živjeti sa sumnjom do kraja života", kaže Duratović.
No, uzalud je negirati, ove ljude nije ubio grom, niti su igrom slučaja završili u masovnoj grobnici, iza svega je stajao sistem i organizacija, dodaje naš sagovornik.
Dugo će još trebati da rane zacijele, dugo će trebati da neki prihvate istinu. Zbog toga što se ona još uvijek skriva, u Prijedoru vlasti i ne dozvoljavaju gradnju spomenika žrtvama, jer spomenik podsjeća svaki dan na krvavi zločin.
Bolna je istina i to da su se, vrlo očigledno, ubijale cijele porodice kojima je bila namijenjena sudbina potpunog nestanka. Ubijeni su oni koji nikako nisu mogli biti dijelom bilo koje vojske, vojno nesposobni ljudi, žene i djeca. Duratoviću je ubijeno 10 članova najuže porodice, a širu porodicu, daljnje rođake teško je precizno i na brojati. Njegov brat je imao 15 godina kada je ubijen. Ubijeni su mu još i otac, dedo i nana, trojica amidža, strina i dva amidžića, od uže rodbine. U Prijedoru je mnogo takvih porodica. Tačnije, porijeklom iz Prijedora, jer manje-više oni preživjeli sada su negdje u inozemstvu i rijetko dolaze.
Više od 200 ubijenih u jednom danu
"Među porodicama koje su gotovo cijele ubijene, osim sinova i supruga Have Tatarević, je i porodica Hegić. Mini Hegić je ubijeno pet sinova i suprug. Niko od potomaka ne živi više ovdje. Muneveri Zenković su ubijena četiri sina, Hasniji Kadirić su također ubijena četiri sina. Četiri brata u porodici Mrkalj su također ubijeni... Osim toga, ima još porodica, majki, kojima su ubijena po tri ili dva sina. To je ubijanje, uništavanje cijelih porodica, da tako kažem zatiranje loze. Ako to nije dokaz genocida, onda ne znam šta jeste", kaže Duratović.Samo 20. jula u Bišćanima je ubijeno najmanje 218 osoba. Među njima su cijele porodice.
"Od moje majke recimo, tri brata su ubijena, dva nisu bili oženjeni. Jedan je bio i žena mu je bila trudna kada je on ubijen 20. jula u Keratermu, a sin mu se rodio u decembru. Na svu sreću, ostao je on da produži lozu. U nekim porodicama nema nikoga više da rađa nove potomke. Mislim da su Kadirići loza koja je najviše stradala u Prijedoru", objašnjava Duratović.
Veliki broj njih je pronađen u Tomašici. Među Prijedorčanima čije kosti se još uvijek kriju u masovnim grobnicama su grupa žena i djece iz Zecova, ali ima i onih iz Kozarca te iz još nekoliko naselja.
"U Zecovima, u gornjoj mahali nema žene ni djeteta koji su ostali živi, a u donjoj nema muškaraca koji su ostali živi. Kuća Have Tatarević je recimo tu negdje na granici", objašnjava nam Duratović.
Ekshumacija na Tomašici još nije završena. Još mnoge majke čekaju smiraj za svoje sinove. Svi zločinci također nisu kažnjeni. Nažalost, mnogi neće ni biti. Do sada je za zločine u Prijedoru doneseno više od 30 presuda.
