Profesor Vedad Smailagić: Novi zakon o obrazovanju neće ništa promijeniti, to je samo privid odgovornosti
Profesore Smailagić, u javnost su procurile neke prve informacije o novom Zakonu o visokom obrazovanju. Prema prvim informacijama akademska zajednica je najviše uzbuđena zbog, kako se kaže, pooštravanja kriterija za izbor u zvanje docenata i profesora.
Da, svaki novi zakon o visokom obrazovanju u KS karakteriziraju dvije stvari: jedna je da se pred uposlenika na UNSA postavljaju sve teži naučni zahtjevi, a druga je da je dio o kaznama sve veći, kazne sve teže i treća stvar koja te dvije prati: ne mijenja se ništa suštinski. Ja mislim da i ovaj put zakonodavac djeluje u smislu - želimo da kažemo kako smo odgovorni, pa ćemo zadati još teže uvjete akademskoj zajednici. Međutim, bez unutrašnje kontrole, bez odgovornosti, a prije svega moralne odgovornosti upravnih organa unutar akademske zajednice primarno prema Univerzitetu, a ne prema bliskim pojedincima, ti novi uvjeti su bezvrijedni.
Cilj zakonodavca je jasan i načelno ga svi podržavaju - poboljšati kvalitet UNSA tako što će se profesori natjerati da objavljuju svoja istraživanja u najboljim svjetskim časopisima. Međutim, jednostavno rečeno, taj novi zakon je kao kad bi rukovodstvo Fudbalskog kluba Sarajevo reklo svojim igračima da naredne godine moraju igrati finale Lige prvaka ako hoće da ostanu u klubu. Nakon 20 godina zapošljavanja familije, zapošljavanja propalih i isluženih političara na univerzitete u BiH, poklanjanja doktorata, titula i radnih mjesta, akademska zajednica ne može odgovoriti zamišljenim ciljevima. Ovaj zakon treba i plan B - kako ćemo socijalno zbrinjavati prethodno nabrojane? Na univerzitetima u BiH ima previše socijalističkog mentaliteta, a premalo odgovornosti prema institucijama.
Ima li nekih prvih reakcija u akademskoj zajednici na taj prijedlog?
Naravno. A bit će ih i još. Uglavnom se kaže da zaista i treba pojačati te uvjete za izbor u profesore, ali da ne treba pretjerivati. Međutim, neke reakcije iz akademske zajednice, mislim da ipak nisu na nivou jer jako podsjećaju na kukanje studenata koji ne mogu položiti ispit pa se žale na stroge uvjete. Neki prijedlozi koje usput čujem unutar akademske zajednice liče na situaciju da studenti sami sebi prave i ocjenjuju ispite. Mislim da se mi u akademskoj zajednici trebamo paziti takve retorike koja je jako kontraproduktivna, i da jasno trebamo skrenuti pažnju da je preduvjet za takva vrhunska istraživanja vrhunska opremljenost UNSA, a mi danas na UNSA još uvijek koristimo ilegalne Windows i Office verzije kao da smo neki seoski granap. Vrlo je simptomatično koliko se malo priča o potrebama velikih ulaganja u infrastrukturu i logistiku za akademsku zajednicu.
Vi ne vjerujete u ovaj zakon i u cilj da se tim zakonom poboljša kvalitet Univerziteta u KS?
Ne vjerujem, jer u zadnjih 20 godina zakoni su se mijenjali kao raspored časova i uvijek konstatiramo da smo ili isti li gori. Ovaj predloženi kao i svi prethodni zakoni su u biti jednaki jer zadržavaju ili uspostavljaju uvijek iste, na svijetu jedinstvene i loše unutaruniverzitetske procese, a tiču se, prije svega, procesa donošenja odluka i definiranja pojedinačne odgovornosti. Recimo, ako se na UNSA prima neki asistent, onda ta procedura izgleda ovako - raspiše se konkurs, neko se prijavi, pa troje profesora pišu neki izvještaj da kandidat ispunjava zakonske uvjete, pa se taj izvještaj usvaja na dotičnoj katedri, recimo, da je tu osam ljudi. Onda to ide na odsjek kao višoj jedinici od katedre, gdje taj izvještaj usvaja, recimo, 18 ljudi. Nakon toga taj izvještaj ide na vijeće fakulteta, recimo, 110 ljudi, onda ide na Univerzitet, ali prvo na grupaciju gdje taj izvještaj usvajaju četiri čovjeka, pa onda ide na Senat gdje ga usvaja 35 ljudi. Kad se to sve sabere ukupno je za to asistentsko mjesto bilo sedam koraka i skoro 200 ljudi koji su glasali da se primi asistent, a to je sve trajalo šest mjeseci pri čemu niko iz tog niza glasača uglavnom nije ni pročitao tu tačku dnevnog reda osim onoga koji je zainteresiran za tog asistenta.
Ako, recimo, na Univerzitetu u Heidelbergu profesor bira asistenta, onda sam izabere koga on hoće da mu bude asistent i kaže - otiđi tamo, javi se i dođi u ponedjeljak na posao. Mi mislimo da je naša procedura dobra jer navodno sprječava korupciju, ali istina je, da ova procedura čak ne može spriječiti da otac primi svoga sina za asistenta niti je ikad spriječila bilo kakav oblik nepotizma ili ovog vida akademske korupcije na našim javnim univerzitetima. Ali sa sedam koraka i 200 glasača i jakog dugog procesa vrlo vješto je napravljen privid transparentnosti, zakonitosti i valjanosti. To je sve samo prividno i odlično iskorišteno od jako destruktivnih univerzitetskih elemenata u cijeloj zemlji. Nema tu izuzetaka.
Kako, po Vašem mišljenju, zakonska formalizacija akademskih procesa utječe na akademsku zajednicu i šta je najpotrebnije javnim univerzitetima?
Ja sam prilično uvjeren, da kad bih postavio sebi zadatak da negdje na UNSA zaposlim svoga sina ili kćerku, trebao bih malo pričati s ljudima koje znam, a koji znaju neke ljude koji znaju neke druge ljude, popiti koju kafu, ispričati malo socijalne priče, obećati neku uslugu ili spomenuti neku od prije i vjerovatno bi moj sin ili kćerka bili vrlo brzo zaposleni "po zakonu". Ali kada bi neki mladi istraživač svojim doktoratom negdje u svijetu dobio Nobelovu nagradu i htio da na UNSA radi, on bi možda "po zakonu" mogao maksimalno biti viši asistent. Svugdje drugo na svijetu, on ili ona bi odmah bili izabrani u profesore i dobili bi milionska sredstva za istraživanje. To je slučaj Tanović/Šagolj - zakonski sasvim u redu, u smislu akademske prakse katastrofa. Ja smatram da je najveće poniženje za profesora kada postaješ profesor "jer si ispunio ili ispunila formalne zakonske uvjete". To nije nikakav dokaz da sam ja u suštini zaslužio da budem profesor. Zato sam ja veliki protivnik zakonske formalizacije akademskih procesa. Ona je kod nas samo privid odgovornosti, i nije ojačala nimalo niti akademsku zajednicu niti akademski moral i odgovornost.
Ja mislim da je za javne univerzitete potrebna sasvim nova koncepcija upravljanja i donošenja odluka, prvenstveno presonaliziranje odgovornosti i predefiniranje prava i obaveza profesora i upravljačkih organa koji se u samoupravljačkom duhu rado skrivaju iza masovnih upravljačkih tijela. Ta masovnost i gubljenje principa individualnosti ima za cilj da se u toj masi izjednače i radnici i neradnici, i loši i izvrsni, reklo bi se po starom dobrom bosanskom običaju. Zato sam siguran da ovaj predloženi zakon neće ništa promjeniti. Ako želite poboljšati bh. sport, nećete mijenjati zakone, nego ćete izabrati pojedince međunarodne reputacije na svim poljima akademskog djelovanja, obezbijediti im poluge djelovanja i dati jaku sistemsku i logističku podršku. Isti je put i ako želimo jačati akademsku zajednicu.
Šta to znači onda za status bh. univerziteta na međunarodnim listama?
Meni taj status nije uopće bitan. Zaista nije bitno da li smo 1444. ili 1256. Ne treba se tim brojem opterećivati. Ono što je po meni problem je što se recimo Univerzitet u Cirihu koji ima studenata otprilike kao UNSA, na Webometrics listi nalazi na oko 100. mjestu, a ima skoro duplo manje profesora nego UNSA, ili nama potpuno nepoznati Šlezijski tehnički univerzitet iz grada Gliwice koji je na nekom 867. mjestu, a ima tri puta manje profesora nego UNSA. Možda je izvor problema u inflacija profesora u bh. akademskoj zajednici? Pa zar smo zaboravili socijalističke metode zapošljavanja i politike rješavanja problema nazaposlenosti i gdje nas je to i čitav socijalistički svijet odvelo?
Prema Kolektivnom ugovoru sa UNSA u KS profesor mora održati pet časova u sedmici. U Švicarskoj recimo mora devet, u Njemačkoj mora devet ili deset, u Španiji i Austriji isto tako, što znači da sam ja kao profesor na UNSA obavezen da radim duplo manje nego moje kolege na naprednim evropskim univerzitetima. A kad još uporedimo ukupan broj časova nastave na UNSA i broj profesora na UNSA onda ispada, ako se ne varam, da na UNSA nedostaje još jedno 300 do 400 profesora i kad to dodamo postojećem broju jasno je da su poziv i titula univerzitetskog profesora jako devalvirane, dok se mi razbacujemo novcem obezbjeđujući socijalni mir.
Saša Magazinović završio na crnoj listi Azerbejdžana, zabranjen mu ulazak u zemlju
Trumpovo rješenje za Ukrajinu: Novi plan u tri tačke podrazumjeva i "korejski scenarij"
