Vedad Smailagić: Novac i bratstvo s politikom su opili akademsku zajednicu u BiH
Profesore Smailagić, nekako u jeku pandemije počela je nova akademska godina u Kantonu Sarajevo koju obilježavaju protesti određene grupe studenata i nastavak javna prepucavanja odgovornih. Kako bisti vi to tumačili?
Za razliku od, po mome mišljenju, prilično osmišljenih poteza ministra Anisa Krivića u školstvu, vidjeli smo za univerzitetski nivo nekoliko nerazumnih poteza i odluka u kojima su sudjelovali i Mmnistar i vlada i univerzitet i kantonalna skupština. Pri tome mislim na neke odluke koje su se ticale završetka prošle akademske godine i koje su navodno donesene zbog studenata.
Prvo se radilo o produženju rokova studiranja za neke studente, a onda i o dodatnim ispitima i bezuvjetnim upisima u više godine. Međutim, zadatak vlasti nije djelovanje u interesu studenata, niti u interesu profesora, nego isključivo u interesu državnih institucija pa makar to ponekad bilo suprotno trenutnim interesima studenata, profesora ili bilo koje druge grupe. Zadatak vlade je da štiti institucije, a ne pojedince ili pojedinačne grupe. Osim toga, ovom odlukom vlada i skupština iskazali su neopravdano uvjerenje da univerzitetski profesori svoj posao nastave i ispita za vrijeme prošlog semestra nisu odradili dovoljno odgovorno i korektno da nisu razumjeli situaciju i bili pokazali empatiju prema studentima pa su morali dodatno raditi, pri čemu su ove hitne mjere u stvari lažna blagonaklonost prema studentima, što će se pokazati kad se pokrenulo pitanje školarina.
Glavni problem, to je sve jasnije, je novac, a to potvrđuju i protesti studenata medicinske grupacije: Ko kome duguje kakav novac. Novac i želja za sve većom zaradom i sve većim bratstvom sa politikom toliko su opili akademsku zajednicu i pomutili joj um da su sve jače interne borbe oko novca, oko nadležnosti, da se međusobno preotimaju ingerencije, pa akademska zajednica više nije uzor u društvu nego jedan od najvećih problema.
Dakle novac je glavni problem?
Pa da. Problemi o kojim se priča su novac i rukovodna mjesta koja uvijek podrazumijevaju prava raspodjele novca i zapošljavanja ljudi. Jesmo li čuli da je Univerzitet u Sarajevu prijavio negdje neki patent? Nakon rata vlast je univerzitet u potpunosti izgubila iz fokusa vjerujući valjda da je akademska zajednica odgovorna i sposobna da se brine sama o sebi i dozvolila javnim univerzitetima organizaciju raznih modela vanbudžetske zarade. Posljedica toga je da se fokus djelovanja akademske zajednice sa nauke i nastave ubrzo nakon rata počeo pomjerati ka izgradnji vlastitog društvenog i političkog utjecaja temeljenog na akademskoj tituli i dodatnim honorarima.
Sjetimo se situacija kada po bolnicama pacijenti čekaju ugledne ljekare dok oni privatno ordinaraju ili dok studenti po fakultetima traže ugledne profesore a njih privatni vozači razvoze od fakulteta do fakulteta. Integracija univerziteta i integracija budžeta prije dvije godine stvaraju nervozu kod onih koji su godinama zloupotrebljavali univerzitet za vlastito bogaćenje, a što su im omogućile vladajuće strukture koje su zatvaranjem očiju skrivali svoja rukovodna neznanja i letargiju.
Danas opada broj studenata na UNSA i to prvo onih koji sami plaćaju svoj studij, što izaziva nervozu u rukovodnim univerzitetskim krugovima čiji su budžeti sve manji. Dodajmo tome još radikalno smanjenje budžeta zbog pandemije i jasna je nervoza onih kojima je univerzitet bio kao Alajbegova slama.
Kako vidite ponašanje vlasti u KS u tom kontekstu?
Pa sva vlast u Kantonu Sarajevu, ali i na višim nivoima je već godinama vrlo rastrojena, a sada imamo i koronu. Vlast u Kantonu Sarajevo nikako da uspostavi operativne kriterije za javni univerzitet. Npr. kada se kaže da samofinansirajućim studentima koji imaju neki prosjek treba dozvoliti prelazak na budžet, onda nam to pokazuje da naša politika kao kriterij kvaliteta zna samo za ocjene. Ali ako politika u Kantonu Sarajevo kaže da joj je prioritet privreda ili poljoprivreda i potrebni su nam razni inžinjeri, a na birou imamo znatan broj nezaposlenih recimo politologa, sociologa, ekonomista, pravnika i ako onda imamo studenta mašinstva koji svakodnevno vozari iz Olova da bi u Sarajevu studirao i ima prosjek 7.5, i kome samo otac radi i pola plate izdvaja za sina studenta, i ako s druge strane imamo studenta sina situiranih roditelja iz centra Sarajeva koji studira recimo politologiju, sociologiju, ekonomiju ili pravo, i ima prosjek 9, pa koga bi onda odgovorna vlast trebala podržati socijalnim mjerama. Da li je prosjek ocjena ona vaga koja će izvagati koga trebamo podržati? Nažalost, vlast nije spremna na šire sagledavanje problema obrazovanja i na odlučne akcije.
Mislite li da bi se cijena studija trebala praviti na osnovu izbora fakulteta?
Ne, ne. UNSA je javni univerzitet kao što je tamo neki most javni most ili neki park javni park. Zamislite sad da komunalna služba koja je zadužena za most kaže: "Prvih 100 građana koji pređu most, prelaze o trošku budžeta, a ostali plaćaju". Ili zamislite da Dom zdravlja kaže. "Za prvih 100 pacijenata plaća budžet, a ostali plaćaju sami", e upravo ovakvi su finansijski aspekti upisne politike Univerziteta Sarajevo. Radi se o diskriminaciji baziranoj na školskim ocjenama,a pravdanoj nedostatkom novca.
Pri tome smatram sasvim opravdano ograničavanje broja studenata pojedinih studija, naravno i da je viši prosjek uvjet za upis, ali nakon toga mislim da svi studenti moraju pod istim uvjetima studirati: dakle ili svi besplatno, ili svi da plaćaju isti iznos, ali bez bilo kakve diskriminacije u tom smislu. Ovo je možda jasnije kad shvatimo da javni univerzitet nije institucija kao fitness-klub u koji se ide po vlastitim željama, nego je javni univerzitet instrument države kojim ona obezbjeđuje prijenos i izgradnju znanja neophodnog za funkcioniranje i razvoj same te države.
Bosni i Hercegovini trebaju svi kvalificirani radnici, a pogotovo u mašinstvu, medicini, elektrotehnici ili poljoprivredi, nama trebaju studenti, mi moramo investirati u njih, a ne tražiti da oni nama kao javnoj instituciji plaćaju i kroz poreze i dodatno kroz školarine. Poruka koju šaljemo je: "Ako hoćeš da studiraš, plati, a šta ćeš onda, nije nas briga", a trebali bismo osmisliti kako da mladim ljudima obezbijedimo najbolje uvjete da studiraju, steknu znanja, kako da im osladimo ostanak i rad za državu koja ih je školovala i pomognu u njenom razvoju. Nažalost, poslije rata, zamišljen je univerzitet sa nekim menadžerima, neko voli reći da je UNSA kompanija kojoj trebaju menadžeri, poput anglosaksonskih privatnih univerziteta, a zaborave da se u UNSA pumpaju stotine miliona maraka javnog novca – kako jedan moj dragi kolega kaže "svi bi da su menadžeri sa budžeta".
Dakle, potrebno nam je potpuno novo razumijevanje školstva, ali pogotovo javnih univerziteta koji moraju primarno služiti građanima i razvoju društva, a ne kao odskočne daske za razne akademske biznise garantirane javnim novcem. Za ovakve neophodne promjene potreban nam je izuzetno širok konsenzus u politici. Tu ne smije biti principijelnih razlika između političkih partija, možda samo metodoloških.
Kako se to ogleda u praksi?
Kada u javnoj instituciji koja treba da je motor razvoja umjesto na znanje fokus stavimo na novac, onda i djelujemo u skladu s tim pa više pričamo o novcu nego o nauci, sticanju novog znanja i prenošenju znanja. Pa nam se onda, naravno, dešava da, recimo, u Skupštini Kantona Sarajevo imamo doktora nauka iz društvenih oblasti koji nije u stanju da izgovori ili razumije ijedan iole stručni pojam ili da razumije najobičnije procese koji su mu povjereni. I onda nam se naravno dešava, da se ljudi hvale vlastitim poltronstvom a ne Sorbonom. I onda, naravno, slušamo rektora kako se hvali mladim ljudima koji su otišli vani, ali ga ne čujemo da za nepismenog doktora nauka Univerziteta u Sarajevu kaže: Ovo je sramota za nas! Kako je neko ovakav mogao kod nas doktorirati! A naravno da je mogao kad je motiv osnovnih akademskih procesa novac, a ne znanje.
Sva rektorova hvala o tome kako smo među 5% najboljih univerziteta na svijetu nije konstruktivna kao što mi se čini da je jako glasna artikulacija problema sa Medicinskim fakultetom u Sarajevu način za izbjegavanje otvaranja pitanja kupljenih doktorata, nepotizma na UNSA, uduplavanja radnih mjesta, opadanja društvenog značaja humanističkih nauka, plagijata i slično. Sve su ovo pitanja koja iz temelja prijete općem urušavanju UNSA i to nisu nimalo manji problemi od Medicinskog fakulteta pa im se treba jednakom odlučnošću i posvetiti.
To banaliziranje znanja i opijenost novcem vidimo i kada ministar prostornog uređenja kaže da se radi budućnosti i sigurnosti građana ne mogu graditi zgrade kakve su planirane i gdje su planirane, a neki općinski načelnik kaže da ministar ugrožava planiranu zaradu općine. Ili kada ministar kulture, koji je odlično uočio metode hvatanja za budžet, kaže, da poznaje muzej jer je trenirao kraj muzeja ili kad se stručnjak postaje tako što te se javno proglasi stručnjakom i prvo zaposlenje ti bude ministar.
To nam sve govori koliko je nivo znanja kod nas opao i koliko se jednostavno predstavljaju kompleksni društveni procesi. Nekad se govorilo da su kod nas na stadionu svi treneri, a danas su u državi svi ljekari, ekonomisti, pravnici, urbanisti, profesori, čitava čaršija smjenjuje i postavlja dekane nekih fakulteta. Da se tako nekad radilo ne bi Bosna i Hercegovina do rata imala Energoinvest, Hidrogradnju, Agrokomerc, Ditu, Čajavec, Šipad, Aluminij, Krivaju, pa evropske prvake sarajevsku Bosnu i banjalučki Borac i tako dalje.
Znanje koje se rasulo u ratu, nismo uspjeli ponovo skupiti i okupiti, pa smo nakon rata osuđeni da biramo između poštenih, a nesposobnih, ili sposobnih, a nepoštenih, a najradije bismo birali poltrone. Umjesto da među poštenima tražimo sposobne. Ali i da bi se do njih došlo, potrebno je znanje.
