Prošlo je 32 godine od spaljivanja civila na Bikavcu u Višegradu, preživjela je samo jedna osoba

U naučnom istraživanju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava počinjenih nad Bošnjacima na području općine Višegrad, posebno od 1992. do sredine 1993. godine, važan naglasak treba biti stavljen na bestijalnu metodu vršenja zločina kroz masovno i pojedinačno spaljivanje živih bošnjačkih civila, žena, djece i starijih osoba u kućama i drugim pomoćnim objektima, podsjeća prof. dr. Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

"Grad Višegrad postao je paradigma zločina spaljivanja civila, u kojem je veliki broj njih planski, sistemski i organizirano spaljen s ciljem najbrutalnijeg etničkog čišćenja i progona stanovništva iz doline rijeke Drine. Potvrda navedene teze nalazi se i u relevantnim presudama Haškog tribunala zločincima koji su direktno ili indirektno učestvovali u tim, zdravom ljudskom umu, neshvatljivim ubistvima. Zločinci su svega trinaest dana nakon prvog masovnog zločina spaljivanja živih bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici (14. juni 1992.), počinili još masovniji zločin spaljivanja živih bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića na Bikavcu. Ovaj zločin je počinjen uoči velikog srpskog blagdana Vidovdana, a počinili su ga pripadnici regularne vojne formacije “Osvetnici“, kojom je komandovao zločinac Milan Lukić. Za razliku od spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, koje je preživjelo osam osoba živu lomaču na Bikavcu je preživjela samo Zehra Turjačanin", podsjeća Kuka.

Upravo okrutnost ovog zločina je još veća, iz razloga što je bilo masovnije, budući da je spaljena 71 osoba, a preživjela je samo jedna. Umjesto navodne i obećane razmjene, žrtve su dovedene u već pripremljenu klopku, blokirane i učinjene bespomoćnim u paklu koji je kasnije uslijedio. Najmlađe žrtve su brat i sestra, jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma Tufekčić. Također, četvoro djece je bilo mlađe od dvije godine, a ukupno je živo spaljeno 16 djece. Najstarija žrtva je bila Tija Šabanović, koja je u trenutku spaljivanja imala 88 godina. Prosječna starost žrtva je bila oko 30 godina.

Zehra Turjačanin, jedina preživjela spaljivanje, je svojim svjedočenjem u Haškom tribunalu o ovom zločinu, dala ogroman doprinos da se ovaj zločin rasvijetli i donese pravosnažna presuda zločincu Milanu Lukiću na doživotnu kaznu zatvora.

"Paradoksalna je činjenica da je za ovaj zločin, detaljno pripremljen, planiran i organiziran, pravosnažno osuđen samo zločinac Milan Lukić. Nemoguće je bilo da je samo on mogao takvo nešto učiniti. S druge strane, Pretresno vijeće Haškog tribunala nije utvrdilo, van razumne sumnje, da je navedenom zločinu prisustvovao i Sredoje Lukić. Također, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za ovaj zločin teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića. Međutim, nevjerovatna je konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi protiv zločinca Olivera Krsmanovića, u kome stoji da "učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena". Svjedočenje jedine preživjele Zehre Turjačanin je jedan od najvažnijih historiografskih i pravnih akata koji je trajna činjenica i trajni podsjetnik sadašnjim i budućim generacijama o počinjenim zločinima nad Bošnjacima u Višegradu", kaže Kuka.