Prvo povratničko mjesto u BiH: U Mahalu kod Kalesije prije 20 godina je ponovo udahnut život
Grupa od nekoliko desetina bošnjačkih povratnika 24. augusta 1996. godine okupila se u Mahali s namjerom da se vrate na prijaratna ognjišta. U njihovoj nakani pokušali su ih spriječiti pripadnici tadašnje Specijalne jedinice policije Republike Srpske.
U sukobu je povrijeđeno nekoliko povratnika, dok je Muradif Alić zadobio teške tjelesne povrede kojima je u Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli podlegao nekoliko dana kasnije.
Hrabrost se isplatila
Među prvim povratnicima je Ismet Alić koji se nakon perioda provedenog u izbjegličkom centru u Tojšićima na svoje ognjište odlučio vratiti skupa s porodicom - suprugom i troje djece.
"Nakon što smo čuli da se možemo vratiti mi smo odlučili krenuti. Pred kućom nas je dočekala doslovno šuma. Sve je bilo zaraslo u šiblje, a na samom ulazu nas je dočekala policija sa dugim cijevima. Nakon što sam se uspio probiti do balkona, jedan od policajaca je prišao, pogledao u mene i uperio pištolj. Nije mi dao da izađem normalnim putem, nego sam morao skočiti sa balkona", prisjeća se Alić sa suzama u očima.
Prave muke po Alića i njegovu suprugu tek su uslijedile.
"Nakon što sam sišao, grupa od sedam-osam policajaca je prišla i pretukla mene i moju suprugu. Ti trenuci su bili strašni, a moja supruga i danas osjeća posljedice napada. U to vrijeme nas apsolutno niko nije zaštitio. I pored svih napada koje smo pretrpjeli, nismo željeli odustati od nakane da se vratimo na našu djedovinu i očevinu", priča nam Alić.
Ovaj hrabri čovjek kaže da neće zaboraviti događaje iz ratnog perioda, ali poručuje da ne želi živjeti u prošlosti. Danas se posvetio stočarstvu, a od prodaje mlijeka i mliječnih proizvoda uspijeva osigurati egzistenciju.
"Rat apsolutno nikome ništa dobro nije donio, ali mi moramo dalje živjeti. Dvije kćerke su se udale, tako da smo danas u kući ostali supruga, sin i ja. Lako nam nije, ali se uspijevamo nekako snalaziti i voditi kroz život", kaže nam Alić.
Sličnu sudbinu doživio je i Mujo Beganić. Želja za povratkom na ognjište, priča nam, bila je jača od svega.
"Naš povratak predvodio je rahmetli Fadil Banjanović i 24. augusta 1996. pozivali smo sve naše komšije da se vrate u svoja dvorišta iz kojih su morali otići. Prilikom povratka nismo osjetili nikakav strah jer smo bili odlučni da dođemo na svoje. Sukobi s policijom koja nas je dočekala, a potom i pretukla, nisu nas spriječili da se vratimo na svoja ognjišta koja smo uspjeli obnoviti", priča nam ovaj 85-godišnjak.
Ljepša nego što je bila
Uprkos svim golgotama kroz koje su prošli mještani Mahale, povratak je uspio. Ovo mjesto nadomak Kalesije danas čini blizu 150 domaćinstava, a mještani se uglavnom bave zemljoradnjom i stočarstvom.
"Dvadeset godina nakon povratka Mahala je ljepša nego što je bila. Od povratka do danas blizu 80 mještana je umrlo. Živi svjedoci tog vremena polako nestaju, a mi prilikom svakog obilježavanja godišnjice povratka pokušavamo podsjetiti na teške dane, ali i poslati poruku mira, odnosno da mještani Mahale nemaju drugu kuću osim svoje te da nemaju drugu državu osim BiH", kaže nam imam džamije u Mahali Nevres ef. Fatić.
Ovo povratničko mjesto, kao i sva druga u našoj zemlji, danas se susreće sa brojnim problemima. Jedan od gorućih je besperspektivnost za mlade osobe koje nerijetko u potrazi za boljim sutra moraju krenuti van granica Bosne i Hercegovine.
"Nezaposlenost je velika. Vrlo malo stanovništva je zaposleno u državnim institucijama. Međutim, i pored brojnih problema sa kojima se mještani susreću, Mahala je mjesto u kojem je zaista lijepo živjeti", kaže na kraju ef. Fatić.
