Ramazan u Sarajevu: Postači čekaju u redu i po dva sata da bi kupili Mehin somun
Pekara Poričanin njeguje tradiciju duže od 90 godina. Svaki ramazan proteže se red ljudi od pekare prema Baščaršiji, a po somune dolaze ljudi iz svih dijelova grada.
Pekarstvom se porodica Poričanin počela baviti davne 1923. godine. Muharem Poričanin, Mehmedov amidža, počeo se baviti tim zanatom i vremenom je postao samostalni zanatlija koji je radio u starim Kračulama. No, pekara za koju danas znaju sve Sarajlije, ali i ljudi iz cijele BiH pa i regije, otvorena je 1953. godine. Posao je prelazio s generacije na generaciju, koja je jednako uspješno radila i usrećivala mnoge svojim proizvodima, a posebno postače somunima koji su simbol ramazana.
"Moj amidža nije imao djece. Umro je u 60. godini i sticajem okolonosti počeo sam raditi u radnji sa strinom, koja je umrla dvije i po godine nakon njega. Od tada do danas poslujem. Osavremenili smo se, ali i dalje se trudim da zadržimo i onaj dio posla koji je stari zanat. Dakle, imamo savremene peći, ali i peć na drva, bez koje nema somuna", započeo je razgovor Mehmed Poričanin, vlasnik pekare.
Nigdje nema somuna kao u Sarajevu
Pekara je radila punom parom do rata, ali ni tada nije prestajala, uprkos teškim uvjetima. Imala je samo kratku pauzu od nekoliko mjeseci 1992. godine, da bi 1993. godine, uprkos teškim uvjetima za rad, Mehmed sa svojom porodicom pravio 3.500 komada hljeba za Drugu brdsku brigadu Armije RBiH. Tokom tih ratnih godina, Mehmed kaže da je napravio 3,5 miliona hljebova.
Kao i svi ostali objekti u gradu i Mehina pekara je pretrpjela štetu, no uspijeva je popraviti i 2000. godine kreće ponovo u rad u punom kapacitetu. Sada u njoj radi 18 osoba i svi su poput jedne male porodice.
"Tajna mog poslovanja je prisustvo mene i moje djece, kako u poslu, tako i u proizvodnji. Trudim se da što više stvari radim po starim metodama, onako kako sam naučio od amidže, ali i da se moderniziramo u proizvodnji. U svemu bih izdvojio somun, koji je karakteristika ovog grada, ali i cijele BiH. Ipak, u cijeloj BiH se prave somuni, ali nije isti način i nigdje somun nije kao u Sarajevu, koji je težio i do 500 grama. No, tada su došli ćevabdžije, koji su zahtijevali manje somune za svoje ćevape, tako da oni danas teže 300 grama", kaže Mehemed za Klix.ba.
Posao preuzela kćerka Amela
Uspješno posluje preko 60 godina. U penziji je već nekoliko godina i njegov posao sada je preuzela kćerka Amela Mujezinović.
"Najiskrenije, ne postoji nikakav poseban recept izuzev osjećaja koji se kroz rad nauči. Ja sam to naučio od amidže i bilo je teško prenijeti na druge zbog želje da budeš najbolji. Karakteristika somuna je u mekanom, dosta hladnom tijestu, koje ne dostigne punu fragmentaciju, jer se samo tako može ispeći za punu minutu", ističe Mehmed.
Pekara radi 365 dana u godini. Među radnicima vlada porodična atmosfera, a sve to dobija posebnu draž tokom ramazana, kada rijeka ljudi čeka da kupi njihove somune.
"Osjećam se ponosno i vrlo sretno, obradujem se svakome ko dođe, zato jer sam od rođenja u ovom poslu. Iako sam završio Srednju elektrotehničku školu, ostao sam vjeran svom zanatu, a sve je zahvaljujući velikom odricanju, a posebno mojoj djeci", kaže Mehmed.
Amela je ušla u posao 1995. godine. Iako je upisala Ekonomski fakultet, shvatila je da to nije ono što želi i prevagnula je ljubav prema zanatu u kojem je odrasla. Počela je od poslova čišćenja, a danas je preuzela vođenje cijelog posla.
"To je bila isključivo moja odluka, iz ljubavi prema prije svega ocu, jer nije imao sina, a jednako tako i prema pekarstvu, jer sam u njemu od malih nogu, uvijek sam gledala, ulazila unutra, ali nam otac nije dao jer su većinom radili muškarci i samo jedna žena sve dok nisam ja došla", prisjetila se Amela.
No, njen početak nije bio nimalo lagan. Uložila je mnogo truda i rada, te se i sama promijenila, ali je uspjela i posao obavlja odlično, a kako njen otac kaže i bolje od njega.
"Bilo je teško jer nisam mogla razumjeti mnoge stvari. Mislila sam da može drugačije, da može brže, bolje, pa sam se i prepirala s ocem. Dok nisu prošle godine i dok nisam uvidjela da je pravi način onaj na koji su radili moj otac i njegov amidža. I svim silama se trudim da budem ista prema poslu, prema radnicima, jer je to jedini ispravan put i samo tako možemo očuvati tradiciju", kaže Amela i ističe kako jo je otac i dalje velika podrška.
Čekanje u redu za somune je čar ramazana
Amela ima sina i kćerku te još dvije sestre. Nada se da će jednog dana neko od njih naslijediti i nastaviti ovaj posao.
"To je Božije određenje i ja se nadam da će se naći neko ko će ga voljeti, jer odgajani su u tom duhu", rekla je Amela.
Ono što ih oboje veoma usreći jeste ramazan koji unese posebnu svjetlost u njihov rad, ali i osjećaje. Ljudi čekaju po sat-dva da kupe somune napravljene u staroj peći na tradicionalan način i njime se iftare.
"To puno znači i to je poseban osjećaj, jer nije mala stvar. Trudimo se da se mjesec ramazan osjeti i da se osjeća i narednih godina. Taj red u kojem ljudi čekaju nosi posebnu emociju. Jednom sam pokušala prekoreda dati očevom prijatelju somun, ali on mi je rekao da to više nikada ne radim: 'Nemoj mi uskraćivati to zadovoljstvo da stojim u redu i kupim somun, jer što duže stojim slađi mi je ramazan, slađi su mi somun i iftar', rekao je tada. To je posebna vrsta emocije, jer i to čekanje u redu se prenosi s djedova na djecu, pa na unuke, i to je čar ramazana. Sarajevo i BiH trebaju to čuvati", ističe Amela.
Kako je došlo do promjene većine u Domu naroda BiH: Ključne su uloge Vukovića i Cvitanovića
