Stradanje civila
2.8k

S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane

Piše: E. A.
Foto: Klix.ba
Bacanjem 3000 ruža sa mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu je danas obilježena 27. godišnjica stradanja civila bošnjačke nacionalnosti. Učinili su to članovi udruženja "Žena žrtva rata" i "Višegrad 92" spuštajući cvijeće za ubijene u ovom gradu.

Cvijeće je položeno i na stratišta u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, mjestima koja su poznata kao "žive lomače", a u kojima je u junu 1992.godine spaljeno više od 140 civila, staraca, žena i djece. Preživjeli članovi porodica učili su dove na višegradskim stratištima, moleći se da zlo kakvo se desilo Bošnjacima u Višegradu 1992.godine nikada niko ne doživi.

Pravosudnim institucijama upućena je poruka da je krajnje vrijeme da procesuiraju sve odgovorne za počinjene zločine u Višegradu, a svima koji imaju informacije o posmrtnim ostacima ubijenih civila da kažu gdje su njihove kosti kako bi ih dostojanstveno sahranili.

Među stotinama bošnjačkih civila ubijenih na višegradskoj ćupriji, trebao je biti i tada 12-godišnji Azmir Šabanovic. U posljednji trenutak njegov život je spasen ili bolje rečeno , otkupljen.

"Majka i ja smo bili zatvoreni u školi. Ja sam trebao završiti ovdje, ali srećom moja majka je skupila novac sa ostalim ženama i platili su Milanu Lukiću da me ne odvede", ispričao je Azmir Šabanović.

Ulica Pionirska, kuća Adema Omeragića poznata je kao živa lomača. Više od 60 civila, uglavnom žena i djece spaljeni su u podrumu ove kuće. Slično se desilo i naselju Bikavac.

Esad Tufekčić u živoj lomači izgubio je kompletnu porodicu. Danas je u Višegradu dovio pred njihove duše.

"Žena, dvoje djece, majka, otac, svi su spaljeni", kaže Tufekčić.

Za zločin spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, zločinac Milan Lukić je u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Njegov rođak, Sredoje Lukić osuđen je na 27 godina zatvora. Također, za učešće u navedenom zločinu u Haškom tribunalu osuđen je i Mitar Vasiljević, i to na kaznu od 15 godina zatvora. Zločinac Vasiljević je nakon odslužene 2/3 kazne pušten na slobodu.

U Višegradu je dočekan kao heroj, uz pripremljen i organiziran svečani doček. Za učešće u zločinu u Pionirskoj ulici Tužilaštvo BIH tereti i Radomira Šušnjara. On je uhapšen u Francuskoj 2014, a u aprilu 2016. Sud u Parizu je donio odluku o njegovom izručenju pravosuđu Bosne i Hercegovine. Izručen je BIH u junu 2018. Tužilaštvo BIH je 2017. podiglo optužnicu protiv Radomira Šušnjara za učešće u zločinu u Pionirskoj ulici. Navedeni zločinci su glavni vinovnici zločina, a svakako da su imali podršku i drugih vojnika, njima podređenih, a koji još uvijek nisu otkriveni i procesuirani.

Na ove činjenice podsjeća i Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u svojoj knjizi "Genocid nad Bošnjacima u Višegradu 1992-1995. godina". On ističe da se po broju slučajeva spaljivanja civila, Višegrad opravdano može nazvati paradigmom zločina spaljivanja civila.

"Prvo od ta dva najmasovnija i najmonstruoznija spaljivanja civila, bilo je 14. juna 1992. Tog dana, specijalna vojna formacija kojom je direktno komandovao Milan Lukić, vođa "Belih orlova" ili "Osvetnika", zarobila je u višegradskim selima Koritnik i Sase preko 60 osoba bošnjačke nacionalnosti, uglavnom žena, djece i staraca, različitih životnih dobi. Nakon što su ih opljačkali, zatvorili su ih u podrum kuće Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, zatvorili prozore i vrata podruma, i potom zapalili. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od dva prozora pucali su, te su svi, osim šest osoba, živi izgorjeli", podsjeća Kuka.

Tako on podsjeća da je Ismeta Kurspahić ubijena dok je pokušavala pobjeći iz kuće. Najmlađa žrtva višegradske 'žive lomače' je beba od dva dana, koja ni ime nije dobila. U spaljivanju civila u Pionirskoj ulici najviše je stradalo žrtava sa prezimenom Kurspahić, svi iz sela Koritnik", naglašava Ermin Kuka, iz Instituta.

Sudije Haškog tribunala spaljivanje civila u Pionirskoj ulici, kao i na Bikavcu od 27. juna 1992, okarakterizirale kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom, te da su pred kraj 20. vijeka, obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usječeni u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.